I Kž-461/2001-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-461/01-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću – sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 02. svibnja 2001. br. K-119/00, u sjednici održanoj dana 18. listopada 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. S.Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. S.Š. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina i sedam mjeseci, dok mu je na temelju čl. 55. st. 2. KZ opozvan uvjetni otpust sa izdržavanja preostale jedinstvene kazne zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci, te uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, pa je optuženik, uz primjenu propisa za djela u stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. listopada 2000. godine pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni podnio optuženik po branitelju J.F., odvjetniku iz S. i predložio, da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci kaznenog djela i odluci o kazni odnosno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, te prvostupanjska presuda potvrdi, a kod takovog je prijedloga ostao i na sjednici vijeća koja je međutim, održana u odsutnosti uredno pozvanog branitelja optuženika (čl. 374. st. 4. ZKP), dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, jer vijeće nije našlo to svrhovitim (čl. 374. st. 2. ZKP).

Žalba optuženika nije osnovana.

Suprotno žalbenoj tvrdnji, ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koja se, uz parafraziranje zakonskog teksta, u stvari u žalbi obrazlaže pobijanjem činjeničnih utvrđenja.

Naime, razlozi pobijane presude nisu proturječni opisu djela u izreci zato što se u istoj navodi na koji je način optuženik ušao u automobil oštećenika (zajedno sa D. C.) kada je iz daljnjeg činjeničnog i pravnog opisa, što je sukladno obrazloženju pobijane presude jasno, da je sve radnje vezane uz upotrebu prinude prema oštećeniku radi savladavanja njegovog otpora, a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, poduzeo isključivo optuženik. Nadalje, netočne su žalbene tvrdnje, da je na glavnoj raspravi, iako ispitana u svojstvu svjedoka, u stvari pročitan iskaz D.C. što ga je ona dala istražnom sucu kao okrivljenica, budući da D.C. tijekom prvostupanjskog postupka nije nikada saslušana u svojstvu okrivljenice, već jedino u svojstvu svjedoka, dakle, i dana 12. listopada 2000. godine, kod istražnog suca (list 42 spisa), pa je na glavnoj raspravi svjedokinja ponovila i donekle dopunila takav svoj svjedočki iskaz iz istrage (list 125 spisa).

Stoga iskaz navedene svjedokinje predstavlja zakoniti, a ne nezakoniti dokaz, pa nije počinjena postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP na koju se žalitelj poziva.

Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka odnosno, nije na glavnoj raspravi povrijeđeno pravo obrane optuženika zato što sud prvog stupnja nije prihvatio dokazni prijedlog i proveo novo neuropsihijatrijskog vještačenje optuženika iz obrana optuženika, sa već provedenim neuropsihijatrijskim vještačenjem, nije bila zadovoljna.

Prije svega, odbijanjem provođenja nekog dokaza se ne ostvaruje ta povreda, već se može samo raditi o žalbenoj osnovi pogrešno odnosno, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukoliko je ono zbog neprihvaćanja takovog prijedloga doista ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, ali se ni o tomu ovdje ne radi.

Uostalom, sud prvog stupnja je valjano obrazložio iz kojih razloga nije našao potrebnim provoditi novo neuropsihijatrijsko vještačenje optuženika. Stalni sudski vještak neuropsihijatar, prof. dr. B.U. dao je iscrpan pismeni nalaz i mišljenje i na glavnoj raspravi ga je dodatno obrazložio objasnivši, stručno i logično, da je unatoč neupitnoj psihopatskoj strukturi ličnosti, optuženik u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio ubrojiv, budući da se ubrojivost kod osobe takove strukture ličnosti kao što je optuženik kada se pojavljuje kao višestruki recidivist, kao što je to upravo slučaj kod optuženika, ocjenjuje kao neporemećena, budući da optuženik između pojedinih osuda, pa i za istovrsno kazneno djelo, nije ništa poduzeo na jačanju svoje volje kako bi se ponašao u skladu sa zakonom (list 138 i 144 spisa).

Stoga je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je na temelju već provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja utvrdio, da je optuženik u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio ubrojiv, te ispravno odbio prijedlog za novim vještačenjem.

Ostale žalbene tvrdnje u okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svode se na ponavljanje obrane optuženika, da vozilo oštećenika nije oduzeo u namjeri da ga protupravno prisvoji, a u izvršenju djela nije upotrijebio opasno oruđe, budući da je sud prvog stupnja nadasve savjesnom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, a osobito, gotovo suglasnih iskaza svjedoka oštećenika i D.C. neprijeporno utvrdio, da je optuženik pri savladavanju otpora oštećenika upotrijebio opasno oruđe, u stvari jednu metalnu šipku dužine oko 30 cm i da je vozilo oduzeo radi prodaje, bez obzira je li taj naum baš u svemu realizirao.

Neprijeporna je naime činjenica, da je optuženik upotrebom sile i prijetnje oduzeo od oštećenika nešto gotovog novca i ručni sat, te iz njegovog vozila još i neke druge vrijedne predmete, da je oštećenika ostavio vezanih ruku i nogu, upotrijebivši pri tome još i dva oveća kamena, te se nakon toga sa vozilom odvezao u Z. i tamo ga ostavio (vozilo je poslije mjesec dana oduzeto od druge osobe, J.M. na području izvan Z. ), a on se iste večeri vlakom vratio na šibensko područje gdje je oduzete vrijedne predmete, između ostalog i dvije motorole, prodao ili poklonio, te trošio novac na svoje provode, pa kada se te činjenice međusobno ispravno povežu, onda je jedino zaključiti, da utvrđeno postupanje optuženika i glede vozila oštećenika, nije moglo imati nikakovu drugu svrhu, niti je moglo biti motivirano ičim drugim osim stjecanjem protupravne imovinske koristi, kao što je to već ispravno zaključio i sud prvog stupnja.

Budući da je sud prvog stupnja za sva svoja utvrđenja u obrazloženju presude u svemu iznio pregledne i nadasve jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to se žalitelj na iste upućuje, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim za teži, kvalificirani oblik razbojništva, pa žalba optuženika ni zbog povrede kaznenog zakona koja se inače ističe kao tzv. posredna povreda kaznenog zakona, dakle ona, koja bi proizlazila iz primjene kaznenog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Optuženik je do sada više puta osuđivan za različita kaznena djela, pa je i ona s elementima nasilja, a imovinske su prirode, pa tako i za istovrsno kazneno djelo, a ovo je počinio prije isteka uvjetnog otpusta. Stoga je takovoj neusklađenosti ponašanja optuženika sa zakonom, trebalo dati odgovarajući veći značaj, ali isto tako uzeti u obzir, da okolnosti uz koje je optuženik djelo ostvario ne samo po grubostima prema oštećeniku nadilazi uobičajene okolnosti pod kojima se takovo kazneno djelo inače ostvaruje, nego da je radi lakšeg izvršenja istog, zloupotrijebio i malodobnu D.C., koja je također bila u strahu i iz tog razloga mu se morala povinjavati, slijedom čega se ni utvrđena kazna zatvora za počinjeno kazneno djelo od šest godina i sedam mjeseci, ne ukazuje prestrogom pa tako ni jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, već naprotiv, opravdanom i individualno adekvatnom osobi optuženika i da će se istom u cijelosti ostvariti sve zakonske svrhe kažnjavanja.

Slijedom svega naprijed izloženog, na temelju čl. 387. ZKP/97, presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 18. listopada 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Katica Jelić, v. r.