I Kž-791/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-791/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Zlate Lipnjak-Bosanac, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 15. rujna 1999. br. K-27/99, u sjednici održanoj 9. ožujka 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, opt. M.M. je proglašen krivim zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te na temelju čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda, s rokom kušnje od dvije godine, a obvezan je i na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i predložio da se ona preinači i optuženik proglasi krivim za kaz. djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, te da mu se izrekne stroža kazna, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba prihvati.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik prigovara ocjeni optuženikove obrane, koju je prihvatio prvostupanjski sud, a prema kojoj je on bio vlasnik samo količine od 15,5 grama marihuane, koju je nabavio i držao za vlastitu uporabu i koja je pronađena u njegovoj kući, a ne i količine od 486 grama koja je pronađena u jednoj devastiranoj i napuštenoj kući, jer žalitelj smatra da je tu drogu tamo ostavio optuženik, budući je bio prisutan očevidu i potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, tj. i droge marihuane od 486 grama, a s obzirom na samu količinu, da se može zaključiti kako je ta droga nabavljena radi prodaje, pa da se onda u radnjama optuženika stječu objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ.

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i pravilnom i savjesnom ocjenom optuženikove obrane, ali i svih izvedenih dokaza, uključujući tu i iskaze svjedoka Ž.G. i P.K., koje žalitelj gubi iz vida, sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik neovlašeno posjedovao samo količinu od 12,5 grama marihuane, koju nije nabavio radi prodaje, već isključivo za osobne potrebe, jer je to jedino nedvojbeno dokazano, zbog čega je ispravno i zakonito postupio kada je optuženika proglasio krivim zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 1. KZ, a ne onog iz čl. 173. st. 2. KZ za koje ga tereti optužba.

Zapravo, točno je to da je optuženik bio prisutan očevidu obavljenom po djelatnicima policije u jednoj devastiranoj i napuštenoj kući u M. ul. V. S. K. br. … (l. 5-6), ali nije on tu zatečen, već po djelatnicima policije doveden. To proizlazi kako iz njegove obrane, istovjetne tijekom cijelog postupka počam od ispitivanja u Policijskoj postaji M. (l. 9-10), zatim po istražnom sucu (l. 19-20), do obrane date tijekom glavne rasprave (l. 56), tako i iskaza svjedoka Ž.G. (l. 59) i P.K. (l. 59-60).

Naime, svjedoci G. .Krmar su bili svjedoci prilikom pretrage u kući optuženika (l. 3- 4) i suglasno su iskazali da je sam optuženik pokazao mjesto u šupi gdje je držao drogu te je predao policajcima, a radi se upravo o 12,5 grama marihuane, nakon čega su ga oni odvezli kolima. Kada su se vratili s optuženikom, još je bio prisutan svjedok K. u dnevnom boravku, policajci su donijeli "oko pola kile droge", pa je i izvagali u kući optuženika.

Točno je i to da je optuženik potpisao kako potvrdu o privremenom oduzimanju droge marihuane u količini od 12,5 grama (l. 8), tako i onu o oduzimanju 486 grama (l. 7), no imajući u vidu njegovo objašnjenje zbog čega je to učinio, a to objašnjenje je uvjerljivo i on ga je iznio istog dana pri ispitivanju u policijskoj postaji (dana 14. svibnja 1999. godine), onda ni činjenica što je potpisao odnosnu potvrdu kao da se 486 grama marihuane oduzima upravo od njega, nema onaj značaj koji mu pridaje žalitelj, poglavito ne sam za sebe.

Budući je optuženik konzumirao upravo drogu marihuanu, a nesporno je utvrđeno da ju je posjedovao samo u količini od 12,5 grama, kraj činjenice da nema nikakvih dokaza da bi on prodavao drogu bilo kome ili, pak, da bi držao drogu radi prodaje, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je on počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ, a ne ono koje mu optužba inkriminira.

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o kaznenoj sankciji.

U pogledu ove žalbene osnove, žalitelj samo navodi kako je izrečena sankcija preblaga, jer da je sud precijenio olakotne okolnosti, a da nije cijenio učestalost činjenja ovakvih kaznenih djela.

Dakle, žalitelj ne osporava opstojnost onih olakotnih okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud (str. 3. st. 7. presude), pa imajući u vidu njihov značaj, kao i činjenicu da je za predmetno kazneno djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, onda je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od dvije godine, u svemu primjerena kaznena sankcija prema optuženiku. Ovo napose kada se ima u vidu da je optuženik priznao djelo zbog kojega je proglašen krivim, pa je onda mogao biti i oslobođen od kazne (čl. 173. st. 8. KZ), a nije, očito iz razloga što su ovakva kaznena djela zaista učestala, kako se to navodi u žalbi.

Stoga je žalba u cijelosti neosnovana, pa kako ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, to je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 9. ožujka 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović v.r.

Senka Klarić-Baranović v.r.