Us-1428/2005-5 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-1428/2005-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Jenjić kao predsjednice vijeća, Lidije Rostaš-Beroš i Silve Rulic-Hren kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja I. B. iz Z., kojeg zastupa odvjetnik M. B., Z, protiv rješenja tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/05-

01/7, ur. broj: 513-04/05-02 od 17. siječnja 2005., radi naplate javnog davanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2006.,

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Carinarnice Z., klasa:

UP/I-415-05/04-01/11, ur. broj: 513-02-54-98-04-4 od 21. prosinca 2004. kojim je tužitelj obvezan platiti 596.668,74 kune na ime uvoznog duga za robu puštenu u postupak privremenog uvoza uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine temeljem Anexa C. Konvencije o privremenom uvozu i to na ime carine 139.638,75 kuna, posebnog poreza na plovila 60.000,00 kuna te poreza na dodanu vrijednost 397.029, 99 kuna, uz zatezne kamate od 18. lipnja 2003. do 21. prosinca 2004. u iznosu od 135.249,19 kuna. Ujedno je dužan platiti daljnje kamate za neplaćeni iznos davanja koje teku od dana donošenja tog rješenja do uplate.

Tužitelj, u pravodobno podnesenoj tužbi, osporava zakonitost navedenog rješenja iz svih razloga utvrđenih odredbom članka 10. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 53/91, 9/92 i 77/92 ).

Tužitelj u tužbi ponavlja žalbene navode te tvrdi da je osporenim rješenjem povrijeđen Zakon o općem upravnom postupku time što se on jedini žalio na prvostupanjsku odluku, a potom je nakon ukinuća doneseno rješenje na njegovu štetu. Tvrdi da je osoba koja boravi u inozemstvu, što je vidljivo iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta. Osim što ima prijavljenu adresu u Z., ima prijavljenu adresu i u A., F.-USA te da je isti, osim što je hrvatski državljanin i državljanin USA gdje plaća sve porezne obveze.

Nadalje tužitelj navodi da je osoba koja ispunjava sve uvjete za privremeni uvoz, a činjenica, što je kroz sporno razdoblje primao plaću u Robnim terminalima Z., navedeno ne isključuje. Tvrdi da se ne analizira njegov radni odnos u Robnim terminalima Z. i da nije utvrđeno kakva je priroda tog posla.

Tužitelj nadalje navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prijavu predmetnog broda Lučkoj kapetaniji S., Ispostava M. od strane prijašnjeg vlasnika za kojeg se samo navodi da je kao vlasnik prijavljena strana osoba, a nije utvrđivano da li ta osoba ispunjava uvjete za privremeni uvoz.

Obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže uvažiti tužbu i poništiti osporavano rješenje.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod donesenog rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istog te predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu.

Tužba je neosnovana.

Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj Lučkoj kapetaniji Z. 18. lipnja 2003. podnio Prijavu dolaska i boravka strane jahte ili brodice u teritorijalnom moru i unutrašnjim morskim vodama Republike Hrvatske. U toj prijavi je navedeno da je vlasnik strane jedrilice I. B., SY: (U. S. of A.).

Odredba članka 145. Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 78/99, 94/99, 117/99, 73/00, 92/01 i 47/03) propisuje da se u postupku privremenog uvoza u carinskom području Republike Hrvatske može dopustiti uporaba strane robe s potpunim ili djelomičnim oslobođenjem od plaćanja uvozne carine i izuzećem od trgovinskih mjera, koja je namijenjena ponovnom izvozu u nepromijenjenom stanju, osim uobičajenog obezvređenja nastalog uporabom te robe.

Temeljem članka 5. stavka 1. točke b) Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu (Narodne novine, broj 16/98) osoba sa prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza ima pravo na korištenje privremenog uvoza plovila u privatne svrhe uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine i poreza. Tu je pogodnost koristio i tužitelj, obzirom da iz podataka koje je predočio prilikom podnošenja navedene prijave proizlazi da ima prebivalište na teritoriju izvan teritorija Republike Hrvatske tj. u SAD-u.

Nadalje iz spisa predmeta proizlazi da je ovlaštena djelatnica Ministarstva financija, temeljem zakonskih ovlasti, kod tužitelja obavila naknadnu kontrolu privremeno uvezenog plovila uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine i poreza. Kontrola je obavljena od 30. kolovoza do 30. studenoga 2003. te je utvrđeno da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, u Z.

Navedenu činjenicu tužitelj niti ne osporava, međutim tvrdi da ima boravište u SAD-u te, da pored hrvatskog, ima i državljanstvo SAD-a, stoga smatra da ispunjava uvjete za korištenje spomenute povlastice. Po ocjeni suda, stajalište tužitelja je pogrešno. Naime, nesporne su činjenice da tužitelj ima hrvatsko državljanstvo i državljanstvo SAD-a, kao i da ima prebivalište u Republici Hrvatskoj i boravište u SAD-u, o čemu je dostavio i potvrdu koja prileži spisu predmeta. Međutim, tužitelj je u Republici Hrvatskoj hrvatski državljanin, sa svim pravima i obvezama koje to državljanstvo nosi. Dolaskom u Republiku Hrvatsku tužitelj se ne može deklarirati kao stranac, uz predočenje stranih dokumenata te uživati pogodnosti stranca u državi čiji je državljanin.

Tužitelj je spisu predmeta priložio potvrdu Generalnog konzulata Republike Hrvatske u N. Y., koja služi hrvatskom državljaninu kao dokaz o razdoblju neprekidnog boravka u inozemstvu u postupku ostvarivanja prava na uvoz predmeta kućanstva odnosno gospodarskog inventara uz oslobođenje plaćanja carine, sukladno važećim carinskim propisima. Navedena potvrda nije od utjecaja na zakonitost predmetnog akta, ali istom tužitelj ukazuje na činjenicu da se po prestanku boravka u inozemstvu vraća u mjesto prebivališta.

Navodi tužbe da tužitelj u SAD-u plaća porez i ostala davanja, nisu od utjecaja na ovaj postupak, jer je kao državljanin te države to i dužan, a isto tako je dužan podmiriti porez na prihode koje ostvari u Republici hrvatskoj kao svaki drugi hrvatski državljanin, što prema podacima u spisu predmeta i čini. Isto je tako bio dužan, kao državljanin Republike Hrvatske kod uvoza strane jedrilice platiti dugovanje, kako je određeno prvostupanjskim rješenjem, što je uz iscrpno obrazloženje pravilno potvrdilo tuženo tijelo.

Nije od utjecaja niti navod tužbe da je tuženo tijelo trebalo naknadno kontrolirati i prijašnjeg vlasnika jedrilice, jer to nije predmet ovog postupka. Iz podataka u spisu proizlazi da je prijašnji vlasnik jedrilice podnio 5. srpnja 2002. Lučkoj kapetaniji S., Ispostava M. Prijavu dolaska i boravka strane jahte ili brodice u teritorijalnom moru i unutrašnjim morskim vodama Republike Hrvatske te da je jedrilica bila vlasništvo G. W. A., (U. K.), a tužitelj koji je u međuvremenu kupio tu jedrilicu, je Prijavu podnio Lučkoj kapetaniji Z. 18. lipnja 2003. Stoga je prvostupanjsko tijelo, a potom i tuženo tijelo pravilno ocijenilo da je carinski dug tužitelja sukladno članku 218. stavku 3. Carinskog zakona nastao tim danom.

Neosnovano tužitelj smatra da su odredbe Zakon o općem upravnom postupku povrijeđene donošenjem prvostupanjskog rješenja u ponovljenom postupku, jer Zakon o općem upravnom postupku takvu zabranu niti ne propisuje. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je rješenje Carinarnice Z., klasa: UP/I-415-05/04-01/11, ur. broj: 513-02-54-98- 04-2 od 17. svibnja 2004. poništeno odlukom tuženog tijela od 15. lipnja 2004. i predmet vraćen na ponovni postupak, jer je ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U ponovnom postupku predmetnim prvostupanjskim rješenjem spomenuti nedostaci su otklonjeni, stoga je pravilno tuženo tijelo odbilo tužiteljevu žalbu.

Navodi tužbe ne mogu imati utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer u njima nije istaknut niti jedan pravno relevantan razlog zbog kojeg bi se dokazi u postupku ukazali manjkavim te time dovela u pitanje njihova vjerodostojnost.

Na osnovi svega izloženog Sud ne nalazi povreda zakona na štetu tužitelja, već cijeni da je tuženo tijelo pri donošenju rješenja poštivalo zakonske odredbe, da je rješenje doneseno na osnovi potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakona.

Zbog svega navedenog je tužba odbijena temeljem odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu, 6. travnja 2006.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Srđan Papić, v.r.

Jasminka Jenjić, v.r.