Rev-2178/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2178/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja K. T. iz L., koga zastupa S. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Komunalno poduzeće I. I. G., koga zastupa Javno pravobranilaštvo Općine Ivanić Grad, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 23. travnja 1991. br. Gž- 3066/91-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 20. prosinca 1990. br. P 215/90, u sjednici održanoj dana 8. siječnja 1992,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu od 20. prosinca 1990. godine broj P 215/90-60 sudjeno je:

"I. Tuženica RO I. I. G., OOUR U. I.-G. dužna je isplatiti tužitelju T. K. iz L. iznos od 887.755,00 dinara (osamstoosamdesetse-damtisućasedamstopedesetpet) sa zakonskom zateznom kamatom u čl. 277. st. 1. ZOO-a tekućom od 20.XII 1990. godine do isplate kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od din 26.080,53 sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa iz točke I kao neosnovanim i to za iznos od 221.938,00 dinara".

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 23. travnja 1991. godine broj Gž-3066/91-2. odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u izreci pod I, a preinačena pod II izreke te je sudjeno:

"Tuženik Komunalno poduzeće I. I.-G., OOUR U. I.-G. dužan je isplatiti tužitelju T. K. iz L. i iznos od 221.938,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom po članu 277. ZOO počev od 20. XII 1990. godine pa do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak od 12.374,00 dinara, sve to u roku od 15 dana."

Protiv drugostepene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se pobijana presuda preinači na način da tužitelj bude odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom.

Na reviziju nije odgovoreno, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija nije osnovana.

Ne postoji bitna povreda iz cl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), jer obje niže-stepene presude sadrže jasne i odredjene razloge o odlučnim činjenicama a nema proturječnosti izmedju onoga što se u presudama navodi i podataka u spisu.

Nema niti bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP, jer su u pobijanoj presudi ocijenjeni svi žalbeni navodi koji su bili od odlučnog značenja a označeni su i razlozi koje je drugostepeni sud uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a).

Tužena nije u pravu niti kada ističe da činjenično stanje nije pravilno utvrdjeno, jer se revizija zbog tog razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP-a).

Kako je u prvostepenom postupku utvrdjeno šteta koju tužitelj potražuje od tužene nastala je u vrijeme redukcije plina, tj. 13. i 14, veljače 1985. godine, da nije postojao dogovor izmedju tužene i tužitelja u pogledu vremena redukcije te da tužena nije predložila S. I.-G. tužitelja u prioritetnu listu.

Nije sporno da je tužena bila u ugovornom odnosu s tužiteljem u pogledu isporuke plina i da se tužena obvezala osigurati tužitelju redovito isporuku plina za plastenik tužitelja.

Radi se, dakle, o ugovornoj odgovornosti za štetu, to tužena kao organizacija koja obavlja komunalnu djelatnost odgovara tužitelju ne samo po odredbi čl. 184. Zakona o obveznim odnosima, koji je na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZOO), već i po općim pravilima odgovornosti, za štetu zbog povrede ugovorne obveze i može se osloboditi odgovornosti ako je do neispunjenja došlo zbog uzroka za koji nije odgovorna.

To proizlazi iz odredbe čl. 263. ZOO u kojoj se navodi da se dužnik oslobadja odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

U ovom slučaju radi se upravo o nemogućnosti ispunjenja obveze redovne i kontinuirane isporuke plina za odredjeno vremensko razdoblje.

Tužena koja obavlja komunalnu djelatnost bila je dužna postupati kako se pravilno navodi u pobijanoj presudi, prema odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima. Osnovna je obveza tužene bila da objekte i uredjaje koji su joj povjereni i koji omogućuju obavljanje komunalnih djelatnosti pruža usluge opskrbe plinom, pa ukoliko dodje do prekida pružanja usluga nadoknadi zbog toga nastalu štetu (čl. 8. Zakona o komunalnim djelatnostima - "NN" br. 15/89).

Osnovno pitanje, dakle, u ovome sporu jeste da li je tužena mogla i bila dužna programom štednje plina koji je predložio nadležni organ općine uvrstiti tužitelja u red prvenstva pružanja usluga i na taj način spriječiti da dodje do štete tužitelju.

Ovo zbog toga što je, kako je utvrdjeno, tužena predložila iskapčanje plina u L. u ranim jutarnjim satima, iako je to bilo suprotno dogovoru koji je imala sa tužiteljem, a što je ranijih godina kada je bila, takodjer, redukcija plina, činila, pa do štete kod tužitelja nije dolazilo.

Tužena je tako bila dužna postupati, jer joj je bila poznata situacija problema proizvodnje u staklenicima, da tužitelj nema nikakav dodatni izvor kojim će zagrijavati svoj staklenik, odnosno prekidati pružanje usluga u kasnije doba dana, a ne u jutarnjim satima kako je to tužena ovaj puta činila.

Iz navedenih utvrdjenih činjenica proizlazi da u postupanju tužene postoje propusti i isključivo je tužena kriva tužitelju za nastalu štetu, jer i po ocjeni ovog suda tužitelj nije doprinio ni na koji način nastanku štete (kako je utvrdjeno nije bio u obvezi ugraditi dopunski izvor zagrijavanja staklenika).

Budući da je visina štete pravilno utvrdjena materijalno pravo je u svemu pravilno primijenjeno, pa je reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti u smislu odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. siječnja 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.