Court dismisses appeal confirming lower court judgment on damages for company insolvency and director liability.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Varaždin dismissed the defendant's appeal, upholding the first-instance judgment ordering compensation for damages. The plaintiff sued the defendant, a company director, claiming liability for the company's inability to pay debts due to alleged abuse of power. The court found the defendant's actions constituted abuse and confirmed the lower court's assessment of damages and legal reasoning.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 190. st. 2; čl. 191. st. 1; čl. 365. st. 1; čl. 368.; A director of a company is liable for damages to creditors when the company cannot fulfill its obligations due to the director's abuse of power, and the burden of proof for excluding liability lies with the director.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Gž.923/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Božidara Slavnić, kao predsjednika vijeća, te Valentina Habuš i Jadranke Majcen- Horvat, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. B., , zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz V., protiv tuženika M. V. iz V., ..., zastupanog po punomoćnicima Z. o. u. Ž. V. i M. M.-O., odvjetnicama iz V., radi naknade štete, a povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 25. listopada 2002. g. broj P.1566/01-23, u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2003. godine,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P.1566/01-23 od 25. listopada 2002. godine.
Obrazloženje
Pobijanom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 26.352/00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. svibnja 1998. g. do 30. lipnja 2002. g. po stopi od 18% godišnje, a od 01. srpnja 2002. g. pa do isplate po stopi od 15% godišnje, te parnični trošak u iznosu od 14.370,00 kn, a sve u roku od 15 dana.
Navedenu presudu pobija tuženik pravodobno izjavljenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom, odnosno da se ukine i predmet vrati istome sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tuženika je neosnovana.
Glede žalbene tvrdnje da je donošenjem pobijane presude počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), jer da je tužitelj na ročištu od 10. 04. 2002. g. izmijenio činjenični supstrat na kojem temelji svoju tužbu, nadalje pravnu osnovu svoje tužbe i da je na taj način preinačio tužbu, čemu se on usprotivio.
Na prednje žalbene navode prije svega valja reći da odredba čl. 190 st.2 ZPP-a glasi: “nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.”
Prema čl. 191 st. 1 preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Radi se o objektivnoj preinaci tužbe. Postoji i subjektivna preinaka tužbe, kada se umjesto dosadašnjeg tuženika navedenog u tužbi tuži drugog tuženika.
Samo kod subjektivne preinake, sud ne može dopustiti preinaku, ako se tome tuženik protivi, tj. dosadašnji tuženik ili pak novi tuženik.
U svim ostalim stvarima sud može dopustiti preinaku.
Na koncu, tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave mijenjati činjeničnu osnovu svoje tužbe kao i pravnu osnovu. Nakon što je glavna rasprava zaključena, presuda objavljena, tužitelj u žalbenom postupku ne može mijenjati činjeničnu osnovu.
Zbog toga nije počinjena naprijed navedena relativno bitna povreda.
Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu.
Utvrđeno je da je tuženik, kao direktor trgovačkog društva V. T. d.o.o. V. u ožujku 1998. g. sklopio s tužiteljem usmeni ugovor o prodaji određene količine brašna, da je ugovorena količina brašna u cijelosti isporučena navedenom trgovačkom društvu, a nadalje, da do podnošenja predmetne tužbe isporučeno brašno nije plaćeno tužitelju.
čkog društva
Nadalje, utvrđeno je da je po tužbi ovdje tužitelja protiv Trgova
V. T. podnijet prijedlog za ovrhu kod Trgovačkog suda u Varaždinu na temelju vjerodostojne isprave, da je rečeno trgovačko društvo kao ovršenik podnijelo prigovor, pa je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga, a nakon okončanog postupka presudom istog suda broj III.260/99-18 od 04. veljače 2002. g. trgovačko društvo V. T. obvezao je da plati tužitelju iznos od 26.352,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 14.370,00 kn.
Citirana presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br. Pž.648/01-2 od 20. veljače 2001. g.
Isto tako je utvrđeno da je tuženik ugovorom o prijenosu udjela od 11. 12. 1999. g. prenio svoj 100% poslovni udio u temeljnom kapitalu društva V. T. J. J., ali isti je unatoč toga ostao članom uprave, odnosno direktorom tvrtke.
Konačno, utvrđeno je da je rečeno trgovačko društvo čiji je jedini član uprave upravo tuženik bilo neprestano blokirano 374 dana i to do dana sastavljanja obrasca “BON II” koji je sastavila “FINA” dana 19. 09. 2002. g. Isto tako je utvrđeno da rečeno trgovačko društvo unatoč citiranih pravomoćnih presuda Trgovačkog suda nije u stanju platiti tužitelju isporučeno bračno.
Stoga je sud prvoga stupnja pravilno zauzeo stajalište da je tuženik dužan platiti tužitelju navedeni iznos jer se radi o izvanugovornoj odgovornosti člana uprave društva za obveze društva. Nadalje, da je zahtjev tužitelja usmjeren protiv tuženika kao fizičke osobe i člana uprave društva sukladno odredbama čl. 430 st. 1 u svezi s čl. 252 st. 5 Zakona o trgovačkim društvima.
Naime, prema citiranim zakonskim odredbama zahtjev za naknadu štete mogu postaviti vjerovnici društva, ako svoje potraživanje ne mogu podmiriti od društva i prema članovima uprave. Ovo u slučaju ako uprava grubo povrijedi dužnost primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika. Konačno, sud prvoga stupnja navodi da je očigledno da rečeno društvo nije u stanju podmiriti potraživanje koje ima prema njemu tužitelj, to je pravilno obvezao tuženika da plati tužitelju utuženi iznos. Navedeno stajalište kao pravilno usvaja i ovaj sud jer je utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza.
Za navedeno stajalište i činjenična utvrđenja sud prvoga stupnja je dao valjane i logične razloge koje prihvaća i ovaj sud, a što sve tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.
Valja naglasiti, osim toga, da je u ovoj pravnoj stvari odlučno i bitno da rečeno društvo ne može podmirivati svoje obveze, a to je utvrđeno. Zbog toga se radi o naknadi štete koju je pretrpio tužitelj kao vjerovnik. Da bi tužitelj kao vjerovnik dokazao kako ne može tražbinu podmiriti od društva, on ne mora ustati posebnom tužbom protiv društva, niti pak prema tom društvu bezuspješno pokušati ovrhu, a nije ni dovoljno da društvo samo odbije podmiriti podmiriti obvezu. Bitno je da društvo ne može podmirivati svoje obveze, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno. Nadalje, valja reći da je za odgovornost člana društva bitno: a) da pravni odnos iz kojega nastaje obveza za koju član uprave odgovara ne postoji između vjerovnika i člana društva (člana uprave) nego između vjerovnika i društva za čiju obvezu odgovara član uprave; b) da društvo preuzimajući obvezu ne djeluje u ime člana uprave nego u svoje ime, te da je riječ o odgovornosti člana društva za tuđu, a ne za vlastitu obvezu. Kao što je već rečeno jedino je odlučno da društvo ne može podmirivati svoje obveze prema vjerovnicima, ovdje vjerovniku, koji je tužitelj. Pravilno je sud prvoga stupnja utemeljio svoju odluku na naprijed citiranim zakonskim odredbama. U konkretnom slučaju tužitelj ne mora dokazati krivnju tuženika, jer je teret dokaza na tuženom, tj. tuženi da bi se ekskulpirao mora dokazati da je prilikom sklapanja rečenog pravnog posla primijenio pozornost urednog i savjesnog voditelja poslova.
Naprotiv, tužitelj jedino mora dokaza da je član uprave vršio zlouporabu. Obzirom na naprijed navedene činjenice, tj. dugotrajnu blokadu društva, te da je društvo dugotrajno blokirano zbog neisplate većih iznosa raznim vjerovnicima, jasno je da je tuženik vršio zlouporabu kada je naručivao robu za koju je morao biti svjestan da je društvo neće moći platiti.
Stoga se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbene tvrdnje kako tužitelj nije dokazao bilo koju štetnu radnju tuženika, a nadalje da šteta na strani tužitelja također nije dokazana. Naprotiv, kao što je već rečeno tužitelj je dokazao štetnu radnju, ali isto i štetu. Šteta se sastoji u tome što mu nje plaćena isporučena roba još 1998. g., a niti pak mu može ta roba biti plaćena od strane rečenog društva.
Glede žalbene tvrdnje kako je povremena blokada računa u Hrvatskim uvjetima “najnormalnija stvar”, valja reći da taj žalbeni navod nema nikakvog pravnog značaja, odnosno da nije od odlučnog značaja, pa ga ovaj sud sukladno čl. 365 st. 1 ZPP-a neće niti ocjenjivati.
Glede pojedinih žalbenih navoda tuženik se upućuje na razloge pobijane presude, kako se ne bi ponavljali isti razlozi.
Kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo, to je očigledno da niti jedan žalbeni razlog nije osnovan.
Valjalo je stoga žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368 ZPP- a potvrditi pobijanu presudu.
U Varaždinu, 16. srpnja 2003. godine.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Božidar Slavnić, v. r.