Rev-x-1045/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1045/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Područni ured Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6009/12 od 5. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-878/13 od 5. studenoga 2008., u sjednici održanoj 8. siječnja 2014.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.046,23 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 1998. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju određenog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11), koji se u smislu čl. 53. st. 4. u svezi s čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa tako i u slučaju ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem (toč. 3.) - zbog čega je u konkretnom slučaju podnesena tzv. izvanredna revizija.

Dakle, iz toga proizlazi da je predmetna revizija dopuštena.

Predmet spora je zahtjev Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za naknadu novčanog iznosa od 14.046,23 kn s osnova troškova liječenja u svezi prometne nesreće od 9. ožujka 1998. u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja, a koji štetni događaj je skrivio osiguranik tuženika.

U predmetnoj reviziji istaknuto je sljedeće materijalnopravno pitanje:

- je li predmetno potraživanje zastarjelo, odnosno predstavlja li ono, po svojoj pravnoj prirodi, potraživanje naknade štete koje zastarijeva u roku od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO, ili regresno potraživanje (zahtjev-isplata za drugoga s pravom subrogacije) koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 371. ZOO?.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku temelji na shvaćanju da je riječ o regresnom potraživanju (isplata za drugoga s pravom subrogacije) koje zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73791. 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) pa kako je tužitelj izvršio isplatu 3. lipnja 1998. a tužbu podnio 16. siječnja 2003. zaključuju da nije nastupila zastara utuženog potraživanja i stoga prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Opravdavajući važnost postavljenog pitanja revident ističe da pravno shvaćanje iz pobijane drugostupanjske presude nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama broj Rev-419/06 od 13. veljače 2007. i Gzz-77/02 od 17. listopada 2002., u kojima je izraženo pravno shvaćanje da sporno potraživanje, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja potraživanje naknade štete koje zastarijeva u roku od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO.

Međutim, pri tome valja imati na umu da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj U-III-3787/11 od 11. srpnja 2012. ukinuo raniju drugostupanjsku presudu donesenu u ovom predmetu (koja je prethodila pobijanoj presudi), izražavajući shvaćanje da je u konkretnom slučaju tužitelj podmirio (platio) troškove liječenja oštećenika iz prometne nezgode umjesto ovdje tuženika ex lege, čime je učinio isplatu za drugoga pridržavajući si pri tome pravo da (naknadno) tužbom u redovnom sudskom postupku zatraži od tuženog podmirenje učinjenog plaćanja (isplata s pravom na subrogaciju) - što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog čl. 371. ZOO, a podredno i primjenu čl. 373. ZOO.

Prema odredbi čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 49/02 - pročišćeni tekst) kad Ustavni sud ukine pobijanu odluku kojom je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe i predmet vrati na ponovno suđenje, nadležni sud dužan je poštovati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u toj odluci. Obzirom na obvezatnost pravnog stajališta Ustavnog suda, proizlazi da je drugostupanjski sud (polazeći upravo od rečenog shvaćanja Ustavnog suda) pravilno primijenio materijalno pravo kada je (na temelju prednjih utvrđenja) ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja i utoliko (odbijanjem žalbe) potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Stoga je reviziju tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 8. siječnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.