I Kž-811/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 811/05-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ante Potrebice kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P. zbog kaznenih djela iz članka 173. stavka 2. i dr. i članka 335. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 18. travnja 2005. godine broj K-16/05, u sjednici vijeća održanoj 2. studenog 2005. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom D. P. za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. i 50/00.) u vezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00.) za koje je proglašen krivim na temelju istih propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, dok se na temelju članka 62. stavka 1. Kaznenog zakona uzima utvrđenom jedinstvena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci na koju je optuženik osuđen pravomoćnom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 9. prosinca 2004. godine broj K-41/04 zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, pa se optuženi D. P., uz primjenu članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 18. kolovoza 2004. godine do 9. prosinca 2004. godine te vrijeme koje provodi u pritvoru od 14. veljače 2005. godine pa nadalje.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženog D. P. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se prvostupanjska presuda u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi D. P. je pod točkom 1. izreke proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouprabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, pa mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a na temelju

I Kž 811/05-5

članka 62. stavka 1. Kaznenog zakona uzeta mu je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci izrečena mu pravomoćnom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 9. prosinca 2004. godine broj K-41/04, pa je na temelju članka 60. stavka 1. i 2. točke c i članka 62. stavka 1. Kaznenog zakona optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. kolovoza 2004. godine do 9. prosinca 2004. godine i od 14. veljače 2005. godine pa nadalje.

Na temelju članka 76. stavka 1. Kaznenog zakona optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

Na temelju članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona od optuženika su oduzeti opojna droga heroin u količini 25,67 grama, digitalna vaga marke „Soehnle“ i preklopni nožić.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) optuženiku je naloženo na ime paušalne svote troška kaznenog postupka platiti iznos 3.000,00 kuna.

Pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude optuženi D. P. je na temelju članka 354. Zakona o kaznenom postupku oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 335. stavka 1. Kaznenog zakona u vezi s člankom 65. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

Protiv ove presude žalbu je podnijelo Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da presudu preinači u osuđujućem dijelu na način da optuženiku zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju te da i jedinstvenu kaznu zatvora izrekne u duljem trajanju, a da presudu u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je protiv prvostupanjske presude u osuđujućem dijelu podnio optuženik osobno, zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, a iz obrazloženja proizlazi da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna.

Optuženik je i po braniteljici, odvjetnici M. H., podnio žalbu protiv osuđujućeg dijela presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po braniteljici, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

I Kž 811/05-5

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude:

Neosnovano optuženik pobija presudu u ovome dijelu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Optuženik u žalbi osporava zakonitost postupanja djelatnika policije prilikom oduzimanja od njega opojne droge heroin, iz čega proizlazi da smatra da se presuda temelji na nezakonitom dokazu. Međutim, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženi D. P. sam predao drogu djelatniku policije M. M., nakon što je ovaj površinskim pregledom optuženikove odjeće utvrdio zadebljanje u njegovom džepu te ga pozvao da to izruči, a što je optuženik dragovoljno i učinio. Sud je dao valjane razloge prihvaćanja iskaza tog svjedoka, a te razloge prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa je valjani zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o nezakonitoj pretrazi redarstvenih vlasti.

Navod iz iste žalbe da je sud prvog stupnja koristio nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještačenja obavljenog nad drugom osobom u drugom kaznenom postupku također je neosnovan. Naime, sud prvog stupnja odbio je dokazni prijedlog optužbe za provođenjem tog dokaza, taj nalaz i mišljenje nije pročitan na glavnoj raspravi tijekom dokaznog postupka, a sud se niti u obrazloženju presude ne poziva na taj nalaz i mišljenje.

Slijedom iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku na koju upire ovaj žalitelj.

U žalbama optuženika ističe se i žalbena osnova povrede kaznenog zakona, ali se ona ne obrazlaže, pa je sud drugog stupnja, ispitujući po službenoj dužnosti u smislu članka 379. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. istog članka Zakona o kaznenom postupku je li pobijanom presudom na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, našao da nije počinjena neka od takvih povreda navedenih u članku 368. Zakona o kaznenom postupku.

U osobnoj žalbi optuženika žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja obrazlaže se tvrdnjom da je sud prvog stupnja neosnovano prihvatio iskaz policajca na kojemu je temeljio ocjenu o zakonitosti oduzimanja predmeta. Međutim, taj sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je otklonio obranu optuženika u dijelu u kojem on tvrdi da ga je djelatnik policije pretražio i sam mu izvadio drogu iz džepa, istakavši da su djelatnici policije kasnije pribavili nalog za pretragu optuženikovog stana te da bi, da optuženik nije dragovoljno iz džepa izvadio heroin, na jednak način pribavili i nalog za njegovu pretragu. Te razloge prihvaća i ovaj sud te nalazi da ovakva ocjena iskaza djelatnika policije nije žalbenim navodima dovedena u sumnju.

Sud prvog stupnja pravilno je na temelju provedenih dokaza zaključio i da je optuženik drogu koja je pronađena kod njega kupio te držao radi prodaje.

I Kž 811/05-5

Žalbama optuženika u dijelu u kojem se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje bezuspješno se pokušava osporiti zaključak suda prvog stupnja da je drogu pronađenu kod njega on kupio i držao radi prodaje.

Optuženikov navod o ekonomskoj opravdanosti kupnje veće količine droge jer se tada postigne niža cijena može biti točan, ali nije moguće isključivo tu okolnost cijeniti kod utvrđivanja je li droga kupljena za osobne potrebe ili za prodaju, već treba imati na umu i konkretne okolnosti koje se odnose na financijske mogućnosti i obveze svakoj pojedinog kupca i njegovu potrebu za drogom. Sud prvog stupnja pravilno analizira sve ove okolnosti i ispravno ukazuje da bi optuženik, da uistinu konzumira količine heroina o kojima iskazuje, mjesečno trebao trošiti na drogu između 6.000,00 i 8.000,00 kn, koje iznose on, s obzirom i na troškove kućanstva te pomoć u uzdržavanju djeteta za koju tvrdi da ju pruža, očigledno ne može ostvarivati iz prihoda koje prima na ime profesionalne rehabilitacije.

Pritom valja istaći da optuženik i u žalbi tvrdi da je on u razdoblju od 9. prosinca 2004. godine, kada je bio pušten iz pritvora određenog mu u ranijem kaznenom postupku, pa do uhićenja u ovom postupku, dakle, do 14. veljače 2005. godine, heroin konzumirao svega dva puta jer je u tom razdoblju bio na heptanonskoj terapiji. Ova tvrdnja osporava optuženikove navode da je dnevno mogao konzumirati i između 1 i 2 grama heroina i da je zbog toga kupio veću količinu ove droge. Nelogična je i tvrdnja iz žalbe da je optuženik kupio ovoliko heroina upravo zato da bi se pripremio za liječenje od ovisnosti, jer je izvjesno da se njegova ovisnost konzumiranjem te droge ne bi smanjila, već bi mu odvikavanje od nje učinila još težim.

U odnosu na žalbene navode o tome da pronalazak u optuženikovoj sobi vage za precizno mjerenje ne može upućivati na zaključak o tome da je ta vaga bila namijenjena mjerenju manjih količina droge valja odgovoriti da takve vage, kako se i u žalbi tvrdi, uistinu ima svako kućanstvo, ali se takva vaga drži tamo gdje se i upotrebljava - u kuhinji, a ne u sobi. Činjenicu da na vagi nisu uočeni tragovi droge objašnjava upravo navod iz optuženikove žalbe da je vaga bila nova, u kutiji, zapakirana, pa je očigledno da još nije bila korištena za vaganje, ali je trebala poslužiti upravo za vaganje manjih količina droge prilikom pripreme za prodaju heroina koji je kritične zgode pronađen kod optuženika. Konačno, optuženik niti ne nudi nikakvo objašnjenje bilo koje druge moguće namjene te vage.

Netočan je i žalbeni navod da nije dokazano koje najmanje količine ova vaga može mjeriti. Sud prvog stupnja je tu činjenicu utvrdio i valjano obrazložio, pozivajući se na opis njenih tehničkih karakteristika koje su na njoj i zapisane, te je pravilno utvrdio da se njome mogu mjeriti i količine do jednog grama.

Zbog svega iznesenog, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza ispravno zaključio da je optuženi D. P. drogu heroin u količini 25,67 grama kupio i posjedovao radi prodaje, a taj zaključak optuženikovim žalbenim navodima nije doveden u dvojbu.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u žalbi optuženika obrazlaže se tvrdnjom da nije dokazano da je itko kupovao drogu od okrivljenika niti je okrivljenik zatečen pri takvoj transakciji. Sama prodaja droge jedan je od više alternativno određenih oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, ali optuženiku nije niti bilo stavljeno na teret da je i prodao drogu, a za taj oblik počinjenja kaznenog djela nije niti

I Kž 811/05-5

proglašen krivim, već je sud prvog stupnja, u skladu s optužbom, utvrdio da je optuženi D. P. počinio druga dva oblika radnji ovog djela - da je radi prodaje kupio i s istom namjerom posjedovao ranije navedenu količinu droge heroin. Kod ovih radnji prodaja je, dakle, određena kao cilj kupnje i posjedovanja droge, ona je sadržana u namjeri optuženika, ali ostvarenje te namjere nije pretpostavka kaznene odgovornosti za te oblike ovog kaznenog djela, pa se ovdje ne može govoriti o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ako i prodaja nije utvrđena.

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa je neosnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenog u članku 369. stavcima 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku.

Odluku o kazni pobijaju u žalbama i državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik smatra da su i utvrđena i jedinstvena kazna preblage, jer da je sud prvog stupnja precijenio značaj olakotnih okolnosti, a nije u dovoljnoj mjeri cijenio one otegotne koje je sam istaknuo, a niti raniju osuđivanost presudama Općinskog suda u Šibeniku te okolnost da je droga heroin najteža i najopasnija droga. Optuženi D. P., s druge strane, smatra da mu je izrečena kazna prestroga, jer da prvostupanjski sud nije cijenio olakotnim njegovu dragovoljnu predaju droge policiji te da je on bio spreman reći ime osobe od koje je kupio heroin, ali da državno odvjetništvo nije zanimao taj podatak.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

Naime, sud prvog stupnja opravdano nije cijenio dragovoljnost optuženikove predaje droge djelatnicima policije, jer im je on drogu predao na njihov poziv, nakon što je djelatnik policije vanjskim pregledom utvrdio da optuženik u džepu ima sumnjiv predmet, pa bi, da optuženik nije sam predao drogu, bio pribavljen nalog suda za njegovu pretragu. Stoga se ne može govoriti o optuženikovom doprinosu otkrivanju djela. Osim toga, optuženik nije iskazao od koga je kupio ovu drogu, a „spremnost“ da to učini u zamjenu za blaže kažnjavanje ne može se smatrati olakotnom okolnošću.

Pogrešno, međutim, državni odvjetnik smatra da se i ranije osude Općinskog suda u Šibeniku od 15. travnja 1998. godine broj K-326/99, od 27. travnja 1999. godine broj K- 533/98 i od 8. rujna 1999. godine broj K-95/98, trebaju uzeti kao otegotne. Za te je osude, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, protekom rokova iz članka 85. stavka 5. Kaznenog zakona prije počinjenja novog kaznenog djela za koje je optuženik osuđen uistinu nastupila rehabilitacija. Prema stavku 4. istog članka Kaznenog zakona, protekom tih rokova počinitelj kaznenog djela smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o građaninu kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je, u slučaju uporabe nema pravni učinak, a rehabilitirani građanin ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne može biti pozvan na odgovornost niti može imati bilo kakve pravne posljedice. Dakle, bilo bi protivno jasnoj zakonskoj odredbi svaku osudu za koju je po sili zakona nastupila rehabilitacija na bilo koji način uzimati u obzir pri odmjeravanju kazne za novo djelo, kako to sugerira državni odvjetnik.

Nasuprot ovome, državni odvjetnik pravilno ukazuje na precjenjivanje olakotnih okolnosti, a nedovoljno uvažavanje otegotnih okolnosti od strane prvostupanjskog suda.

I Kž 811/05-5

Optuženi P. je uistinu pokazao izuzetno visoki stupanj upornosti kada je, svega dva mjeseca nakon puštanja iz pritvora koji je protiv njega bio određen u ranijem postupku, u kojem mu je za dva ista ovakva kaznena djela bila izrečena kazna zatvora, i to primjenom propisa o ublažavanju kazne, ponovno radi prodaje kupio i držao tešku opojnu drogu heroin. Slijedom iznesenog, za kazneno djelo za koje optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim ukazuje se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerenom kazna zatvora u trajanju dvije godine. Budući da je ovo kazneno djelo optuženik počinio prije nego što je u cijelosti izdržao (jedinstvenu) kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci na koju je osuđen pravomoćnom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 9. prosinca 2004. godine broj K- 41/04, valjalo mu je tu kaznu na temelju članka 62. stavka 1. Kaznenog zakona uzeti utvrđenom te optuženog D. P., uz primjenu članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci koju ovaj sud smatra primjerenom i počinjenim djelima i ličnosti počinitelja te pogodnom za ostvarenje kako opće svrhe izricanja kaznenih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona, tako i za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona u ovu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme koje je on u postupku okončanom presudom broj K-41/04 (iz koje presude mu je kazna uzeta utvrđenom) proveo u pritvoru od 18. kolovoza 2004. godine do 9. prosinca 2004. godine te vrijeme koje u ovom postupku provodi u pritvoru od 14. veljače 2005. godine pa nadalje.

Slijedom iznesenog, valjalo je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, na način kako je presuđeno pod točkom I. izreke.

Optuženi D. P. žali se i zbog odluke o trošku, navodeći da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir njegove materijalne prilike. Međutim, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su optuženikovi prihodi (na koje se on sam poziva kad obrazlaže žalbu) takovi da nalaganjem optuženiku plaćanja paušalne svote troška kaznenog postupka odmjerene s obzirom na njegovu složenost i trajanje u iznosu 3.000,00 kn neće biti dovedena u pitanje njegova egzistencija, zbog čega se odluka o trošku kaznenog postupka ukazuje na zakonu osnovanom.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude:

Državni odvjetnik žali se protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude tvrdeći da u izreci tog dijela presude nije navedena točka članka 354. Zakona o kaznenom postupku po kojoj se optuženik oslobađa od optužbe, pa da je izreka presude nerazumljiva.

Sud prvog stupnja je u izreci presude uistinu samo naveo da optuženika oslobađa od optužbe na temelju članka 354. Zakona o kaznenom postupku, ne navodeći točku tog članka iz koje bi proizlazilo po kojoj osnovi to čini. Međutim, sud niti nije dužan osnovu oslobođenja optuženika od optužbe navesti u izreci presude. Naime, stavkom 4. članka 359. Zakona o kaznenom postupku propisan je sadržaj izreke i oslobađajuće presude, a prema toj odredbi takva izreka (jednako kao i izreka presude kojom se odbija optužba) mora obuhvatiti: opis djela za koje je optuženik optužen, odluku o troškovima kaznenog postupka i odluku o imovinskopravnom zahtjevu ako je bio postavljen. Iz odredbe stavka 6. istog članka proizlazi

I Kž 811/05-5

da je sud dužan tek u obrazloženju navesti iz kojih razloga navedenih u članku 354. toga Zakona optuženika oslobađa od optužbe.

U obrazloženju prvostupanjske presude sud je određeno naveo da je optuženog D. P. oslobodio od optužbe jer nije sa sigurnošću utvrđeno da bi optuženik počinio kazneno djelo iz članka 335. stavka 1. Kaznenog zakona u vezi s člankom 65. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (3. odlomak na 4. stranici) odnosno da nije s izvjesnošću dokazano da je optuženik počinio to kazneno djelo (3. odlomak na 10. stranici pisane presude). Dakle, jasno je da je optuženik oslobođen od optužbe za ovo kazneno djelo na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku, pa nije počinjen taj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku na kojega ovdje upire žalitelj.

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi i da sud prvog stupnja u obrazloženju presude u odnosu na oslobađajući dio navodi da optuženik nije dolazio u podrum svoga stana još od 1995. godine, a da se u činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom 1. izreke pobijane presude navodi da je optuženik u podrumu svoga stana posjedovao preklopni nožić na kojemu su pronađeni tragovi heroina, pa smatra da zbog ovoga postoji proturječje izreke i obrazloženja.

Međutim, u opisu djela pod točkom 1. izreke za koje je optuženik proglašen krivim navodi se da je optuženik „u svom stanu u Š. i to u spavaćoj sobi držao digitalnu vagu te preklopni nož duljine oštrice 10 cm s tragovima heroina na oštrici, koje su prilikom pretrage stana obavljene 15. veljače 2005. godine, pronašli i privremeno oduzeli djelatnici policije“. Osim toga, i u obrazloženju presude sud prvog stupnja izrijekom navodi da nalazi utvrđenim da su „djelatnici policije u sobi koju koristi optuženik pronašli digitalnu vagu i preklopni nožić“ (posljednja dva reda 5. odlomka na 5. stranici presude). Stoga nema proturječja na koje ukazuje ovaj žalitelj, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Proturječje razloga o odlučnim činjenicama državni odvjetnik nalazi u utvrđenju suda prvog stupnja da je optuženik bio u posjedu predmetnih bombi i streljiva, a da kasnije zaključuje da nije bio u njihovom posjedu. Međutim, sud prvog stupnja utvrdio je da je optuženik ove predmete donio kao suvenire s bojišta tijekom 1995. godine, a da je nakon toga na njih potpuno zaboravio te da ih je njegova majka spremila u podrum kojega on nije koristio od 1995. godine, zbog čega optuženik nije bio u posjedu bombi i streljiva. U ovim razlozima nema nikakvog proturječja, jer utvrđenje optuženikovog posjeda ovih bombi i streljiva tijekom 1995. godine nije proturječno utvrđenju da on u inkriminirano vrijeme - 15. veljače 2005. godine - nije bio u njihovom posjedu.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koje ističe državni odvjetnik.

Državni odvjetnik osporava istinitost iskaza svjedokinje M. P., majke optuženika, tvrdnjom da je optuženik u tom podrumu držao nožić s tragovima heroina. Međutim, već je pri obrazlaganju nepostojanja proturječja izreke i obrazloženja presude navedeno da je nožić pronađen u sobi optuženika, pa za utvrđenje koje sugerira državni odvjetnik (a iz kojega bi se

I Kž 811/05-5

trebao izvesti zaključak da je optuženik bio i u posjedu bombi i streljiva) nema uporišta u spisu.

Državni odvjetnik ističe i da su dvije ručne bombe, neovisno o tom što nisu imale detonator, rasprskavajuće oružje u smislu članka 7. Zakona o oružju. Međutim, sud prvog stupnja niti ne utvrđuje drugačije i optuženika ne oslobađa od optužbe zbog toga što djelo za koje je optužen nije kazneno djelo, već zbog toga što nije dokazano da ga je optuženik počinio, pa je i ova žalbena tvrdnja bez osnove.

Žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ne obrazlaže.

Stoga ovaj sud kao sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te da je nakon brižne i savjesne ocjene svih raspoloživih dokaza ispravno zaključio da nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen pod točkom 2. optužnice te je optuženika na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku pravilno za to djelo oslobodio od optužbe, zbog čega je neosnovana žalba državnog odvjetnika podnesena iz razloga navedenog u članku 366. st. 2. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik te državni odvjetnik (osim zbog odluke o kazni) pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženika te u preostalom dijelu žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 2. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.