I Kž-884/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-884/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. u svezi čl. 82. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. listopada 1999. godine broj Kzm-8/98, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. S.Š. kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. S.Š. proglašen je krivim za dva kaznena djela silovanja iz čl. 79. st. 1. u svezi čl. 82. st. 2. KZRH, pa mu je za svako kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i primjenom čl. 43. OKZRH osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Istom presudom optuženik je oslobođen troška kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je optuženik žalbu izjavljenu po branitelju B.G., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske nakon razgledavanja vratio je spis i predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu iz osnova bitne povrede odredbe iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP navodeći da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a da postoji i proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. To se obrazlaže time da sud pogrešno citira i ocjenjuje iskaze svjedoka S. i S.Š., kao i nalaz medicinskog vještaka dr. J.Š. iz kojih dokaza da ne proizlazi da bi optuženik počinio kaznena djela.

Međutim, opisana bitna povreda odredbe kaznenog postupka po ocjeni Vrhovnog suda nije ostvarena, a niti je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon koji prigovor se ističe ali se ne obrazlaže.

Naime, razlozi presude su jasni i sadržajni o svim odlučnim činjenicama, izvedeni dokazi su u dovoljnoj mjeri reproducirani u obrazloženju presude, te je data iscrpna analiza i ocjena svih dokaza, a posebno onih koje je sud prihvatio kao vjerodostojne za utvrđenje relevantih činjenica. Ne postoji niti proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja spisa.

Ne može se ni isticati kao bitna postupovna povreda ili kao povreda kaznenog zakona ono što žalitelj smatra da je prema njegovoj subjektivnoj ocjeni dokaznog materijala trebalo utvrditi kao neko drugačije činjenično stanje koje bi opravdavale drugačiji zaključak, povoljniji za optuženika ili dapače da mu kazneno djelo nije niti dokazano, a kako se to čini u žalbi.

Očito je da žalitelj u okviru navedenih žalbenih osnova zapravo pobija ocjenu izvedenih dokaza i s tim u svezi pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu. Stoga nije osnovana žalba optuženog zbog bitnih postupovnih povreda i povrede kaznenog zakona.

Isto tako nije osnovan žalbeni prigovor da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Jer je sud određeno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, podvrgavši kritičkoj analizi navode obrane optuženika, iskaze svjedoka i nalaze sudskih vještaka ispravno zaključivši da je optuženik svojim kriminalnim postupanjem ostvario sva esencijalna obilježja kaznenih djela koja mu se optužnim aktom stavljaju na teret.

Kako su utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja glede odlučnih činjenica, pa tako i onih koje se pobijaju žalbom utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka, a argumentima žalbe nisu dovedeni u pitanje, kao pravilne usvaja ih i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja, da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja.

U odnosu na žalbene prigovore što je prihvaćen iskaz mldb. oštećenice ipak valja dodati, da je sud ispravno interpretirao i ocijenio taj iskaz iz kojeg proizlaze radnje optuženika koje je oštećenica detaljno i uvjerljivo opisala i pod kojim su se okolnostima dogodile u oba predmetna slučaja. Neosnovano se u žalbi tvrdi da je oštećenica različito iznosila činjenice vezane za kaznena djela pred svjedocima K.P. i paterom D.M.. Ukoliko i postoji neka nebitna nepodudaranost to ne može imati onaj značaj koji se predaje u žalbi. Naime, neke razlike mogu imati svoj uzrok u subjektivnom razumijevanju onoga što je oštećenica govorila, a pogotovo u kasnijem reproduciranju razgovora s oštećenicom.

U svakom slučaju značajno je da se oštećenica obratila za pomoć svjedocima od kojih je i potekla inicijativa za kasniji smještaj oštećenice u Zavod za rehabilitaciju Z., a ne treba zanemariti da je i psihijatrica M.M. u svom nalazu izjavila, da je oštećenica opisivala događaje svaki put jednako. U žalbi se prigovara i tome zbog čega sud nije poklonio vjeru članovima obitelji oštećenice, sestri S.Š. i majci S.Š. U obrazloženju presude sud je naveo iscrpne i logične razloge zašto nije prihvatio iskaze tih svjedoka. Osim toga, ovdje treba reći, da je sud ovlašten po načelu slobodne ocjene dokaza iskaze svjedoka i navode obrane optuženika ocjenjivati po njihovoj uvjerljivosti sa stajališta logike i psihologije, te životnog iskustva. Tako je i u ovom konkretnom predmetu sud savjesno i svestrano ocjenivši iskaz oštećenice neposrednim zapažanjem, potkrijepljen i drugim iskazima, te nalazom medicinskog vještaka, pravilno i opravdano proglasio vjerodostojnim.

Usvajajući prema tome u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je zasnovana pobijana presuda, ovaj drugostupanjski sud zaključuje, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a sadržaj tih razloga ukazuje i na nepotrebnu dopunu dokaznog materijala saslušanjem svjedoka K.T. ili pribavljanjem potvrde, da se je optuženik nalazio na radnom mjestu kritičnog dana u ljetu 1994. godine, pa se žalba iz tih osnova ukazuje neutemeljenom.

Nije osnovana konačno ni žalba optuženika zbog odluke suda o kazni.

Prvostupanjski sud pri odmjeravanju utvrđenih kazni zatvora za svako kazneno djelo i jedinstvene kazne na koju je optuženika osudio, u dovoljnoj mjeri je uzeo u obzir sve okolnosti na strani optuženika i djela koje utječu na odluku o visini i vrsti kaznene sankcije. Izrečena kazna i prema ocjeni Vrhovnog suda je primjerena pojačanoj društvenoj opasnosti ovih kaznenih djela i opsegu krivnje počinitelja, te je dovoljna za ostvarenje svih svrha kažnjavanja predviđenih zakonom.

Međutim, sud nije u izrečenu kaznu zatvora optuženiku uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, a što će učiniti posebnim rješenjem.

Kako su žalbeni razlozi neosnovani, valjalo je žalbu odbiti i presuditi kao u izreci temeljem čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 22. ožujka 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileane Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.