Croatian Court dismisses appeal against HRT debt judgment due to lack of evidence proving defendant owns TV receiver.
Legislator summary
AI generatedThe Court of County Pula dismissed the Croatian Radiotelevision's appeal against a first-instance judgment ordering the defendant to pay broadcasting fees. The plaintiff argued the lower court erred in applying the law and procedural rules regarding the burden of proof. The court rejected these claims, ruling that the plaintiff failed to prove the defendant owned a TV receiver, leaving the burden of proof unmet.
Legislator headnote
AI generatedZakon o Hrvatskoj radioteleviziji; Zakon o parničnom postupku: The burden of proof regarding ownership of a TV receiver lies with the broadcaster; failure to provide evidence of ownership results in dismissal of the claim for broadcasting fees.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Posl. br. Gž-1274/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, javne ustanove, Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. & p. u Z., protiv tuženika D. B. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva D. I. i D. C., j.t.d. odvjetnicima u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Povrv-729/14 od 29. siječnja 2015., dana 17. veljače 2017.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Povrv-729/14 od 29. siječnja 2015.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
Pobijanom presudom prvostupanjskog suda u cijelosti je ukinuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. M. iz N. posl. br. Ovrv-1637/14 od 17. srpnja 2014. kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos glavnice od 480,00 kuna i troškove ovršnog postupka u iznosu od 931,25 kuna, sve zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže određeno u izreci pod točkom I. navedene presude. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 725,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao i u cijelosti takav zahtjev tužiteljice odbijen, kao neosnovan.
Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi, u bitnome, ističe da je pri donošenju presude sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbe Zakona o Hrvatskoj radio televiziji („Narodne novine“ broj 137/10 i 76/12) te odredbe Odluke o načinu prikupljanja-naplati RTV pristojbe („Narodne novine“ broj 167/07) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO). Ukazuje i na činjenicu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.
2. toč.
11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može pravilno ispitati. Žaliteljica nadalje ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da je tuženik obveznik plaćanja RTV pristojbe za prijamnik prijavljen na adresi u P., te ukazuje na odredbu članka 34. st.
1. Zakona o Hrvatskoj televiziji kojom je propisano je da svatko tko ima u vlasništvu ili u posjedu radijski ili televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijem radijskog ili audiovizualnog programa na području RH koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu čl.
35. st.
2. navedenog zakona. Žaliteljica ističe da je prilikom redovne kontrole ovlaštene osobe u stanu na adresi P., zatekla upravo tuženika kako koristi TV prijamnik i koji nije bio prijavljen pa su iz tog razloga ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za nastanak obveze plaćanja RTV pristojbe. Osim toga, ističe kako je u samoj prijavi prijamnika navedeno da je tuženik obveznik pretplate po presudi Prekršajnog suda pod brojem: G-106/10 od 25.svibnja 2010., a što je prvostupanjski sud i utvrdio tijekom postupka i naveo u obrazloženju ali sud navodi kako je prekršajni postupak dovršen na način da se odbija tužba protiv tuženika zbog zastare. Tužiteljica ističe kako nastupanje zastare u prekršajnom postupku ne utječe na pretplatnički odnos sa HRT-om jer je tuženik obveznik plaćanja RTV pristojbe temeljem njegova korištenja, a ne temeljem presude prekršajnog suda. Nadalje, tužiteljica ističe kako je upravo ranijim uplatama RTV pristojbe za prijemnik na adresi u P., priznala obvezu njezina plaćanja u smislu odredbe čl. 240. st.
2. ZOO.
Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužiteljica potražuje i trošak žalbe.
Žalba tužiteljice dostavljena je na odgovor tuženiku.
Odgovor na žalbu nije dostavljen.
Žalba tužiteljice nije osnovana.
U ovom parničnom postupku radi isplate, prvostupanjski sud odbio je u cijelosti zahtjev tužiteljice kao neosnovan - u biti ukinuo je u cijelosti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika poslovni broj: Ovrv-1637/14 od 17. srpnja 2014. kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos glavnice od 480,00 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 931,25 kuna, sve zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz zaključak da tužiteljica, tijekom ovog postupka, nije dokazala da je tuženik vlasnik bilo kakvog TV ili radijskog prijamnika, jer u ispravi o prijavi prijamnika nema potpisa vlasnika prijemnika, a što ne osporava ni tužiteljica, a niti je na te okolnosti osim vlastite nepotpune evidencije predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega smatra da tužiteljica nema pravo na naplatu mjesečne pristojbe u smislu odredbe čl. 34.st.1. Zakona o hrvatskoj radioteleviziji.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud na, za ovaj spor, pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je kao neosnovan, odbio ovaj zahtjev tužiteljice.
Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da se obzirom na vrijednost predmeta spora od 480,00 kn radi o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a ZPP, pa se obzirom na odredbu čl. 467. st. 2. navedenog Zakona, tužiteljica u žalbi sadržajno nedopušteno poziva na zakonske žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 370. ZPP) osporavajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda o tuženikovu statusu RTV pretplatnika .
Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži u svemu jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, temeljem kojih se ona može pravilno ispitati. Osim toga, tijekom postupka prvostupanjski sud nije počinio niti one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP, radi čega nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Neosnovan je i žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Naime, obzirom na utvrđeno činjenično stanje (čl. 8. ZPP), koje u ovom žalbenom postupku ne može biti predmetom preispitivanja (čl. 467. st. 2. ZPP) da tužiteljica nije dokazala da je tuženik vlasnik TV prijamnika i obveznik plaćanja RTV pristojbe u smislu odredaba Zakona o hrvatskoj radioteleviziji, to je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije ni obveznik plaćanja utužene RTV pristojbe u smislu odredbe čl. 34. Zakona o hrvatskoj radioteleviziji kojom je propisano da svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu člankom 35. stavkom 2. istog zakona.
Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, kada na prijavi RTV prijemnika (list 18 spisa) nema potpisa ovlaštenog kontrolora tužiteljice, a niti samog tuženika, kao eventualnog vlasnika određenog RTV uređaja, a niti je u njoj naveden naziv bilo kakvog uređaja, to prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je teret dokaza da je tuženik obveznik plaćanja RTV pristojbe bio upravo na tužiteljici. Međutim, obzirom da tužiteljica to nije učinila, pravilno je prvostupanjski sud činjenično stanje relevantno za pravilno utvrđenje ove činjenice utvrdio na temelju, tijekom postupka dostavljenih i pravilno ocijenjenih dokaza (čl.8. ZPP).
Valja napomenuti da je tužiteljica pred istim sudom prvog stupnja protiv istog tuženika, a na temelju istih činjenica samo za neko drugo vremensko razdoblje, odbijena sa tužbenim zahtjevom i u nekim drugim parničnim postupcima i da su takove odluke prvostupanjskog suda potvrđene odlukama – presudama ovog suda (Gž-2766/14-2 od 25. svibnja 2015., Gž-1188/15-2 od 8. lipnja 2015. i Gž-1727/15-3 od 1. rujna 2016.) pa je i iz tih razloga žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu.
Stoga, kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tom nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tužiteljica, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti u cijelosti kao neosnovanu te na temelju odredbe čl. 368. st.1. u vezi odredbe čl.457. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.
Odluka o troškovima žalbe tužiteljice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Puli – Pola, 17. veljače 2017.
Sudac
Zoran Šarić, v.r.