I Kž-34/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 34/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Zmajević Branka, mr. Frančula Rudolfa i Petranović Milana, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.B. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 21. listopada 1992. g. br. K 39/92, u sjednici održanoj 14. travnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske M.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. J.B. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Varaždinu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. J.B. zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. (sada čl. 34. st. 1.) KZRH, pa ga je temeljem tog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju kaznu mu je temeljem čl. 50. st. 1. (sada čl. 45. st. 1.) OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 29. lipnja 1992. pa nadalje.

Temeljem čl. 65. (sada 60.) OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od alkoholizma.

Protiv te presude uložio je žalbu optuženik putem svog branitelja M.K., odvjetnika iz I.G. zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovo suđenje. Ujedno je predložio da o sjednici vijeća bude obaviješten optuženik i njegov branitelj.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Izjašnjavajući se, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, javni tužitelj Hrvatske predlaže da se žalba odbije.

O sjednici vijeća nisu obaviješteni optuženik i njegov branitelj jer je odredbom čl. 20. Uredbe o primjeni Zakonika o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske propisano je da se odredbe ZKP o obvezi obavješćivanja stranaka ne primjenjuju.

Žalba nije osnovana.

Ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskaza svjedoka danim u postupku, pa nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP (ranije čl. 364. st. 1. toč. 11.), na koju se žalbom ukazuje. Naime, sud prvog stupnja u razlozima presude (strana 7 do 14) opširno reproducira i vjerno iznosi sadržaj iskaza svjedoka saslušanih na glavnoj raspravi. U nastavku presude (strana 15) sud prvog stupnja sam ukazuje da postoje izvjesne razlike i nepodudarnosti u iskazima svjedoka, ali da su u pogledu bitnih okolnosti njihovi iskazi suglasni, te zatim, temeljem tih iskaza, kao i drugih dokaza sud izvodi određene zaključke (strana 16 - 17 presude) za koje daje valjane, opširne i prihvatljive razloge. Kada je riječ o iskazima svjedoka sud ih povezuje u jednu cjelinu i ocjenjuje pojedinačno ali i u njihovoj ukupnosti i povezanosti i ti razlozi i zaključci suda nisu uopće suprotni s iskazima saslušanih svjedoka. Naprotiv, žalitelj istrgnutim citatima iz iskaza svjedoka želi sugerirati da postoji znatna proturječnost između onoga što je navedeno u razlozima presude i iskaza svjedoka. Po svom stvarnom sadržaju ovaj dio žalbe, koji obrazlaže žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosi se na činjenično utvrđenje i zaključivanje suda prvog stupnja, o čemu će više biti riječi u nastavku prilikom obrazlaganja prigovora na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Ovaj sud je po službenoj dužnosti (temeljem čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP) također

čnog

ispitao je li po sudu prvog stupnja počinjena neka od bitnih povreda odredaba krivi postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP (ranije čl. 364.) i utvrdio da takove postupovne povrede nisu počinjene.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je i izvedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka njihovom kritičkom, pažljivom i svestranom analizom i ocjenom kako pojedinačno tako i u njihovoj skupnosti i povezanosti, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a temeljem čl. 347. st. 7. ZKP (ranije čl. 357. st. 7.), u razlozima presude određeno je i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je pritom osobito ocjenu razlike u iskazima svjedoka, a posebno radi čega nije prihvatio obranu optuženika, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja (naročito se to odnosi na zaključak suda prvog stupnja kojim obrazlaže radi čega smatra da optuženik nije postupao u nužnoj obrani), a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Temeljni prigovor optuženika, kojeg iznosi tokom cijelog postupka, a na njemu posebno inzistira i u žalbi, kako je on tempore criminis postupao u nužnoj obrani (branio se od napada oštećenika), pa da zato i nije počinio krivično djelo ubojstva; sud prvog stupnja je utemeljeno otklonio jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, a za svoje zaključke i stajališta dao je vrlo uvjerljive argumentirane i prihvatljive razloge (strana 21 stav 2 i 22 stav 1 i 2 presude).

Sud prvog stupnja utvrdio je kako je kritične zgode, nakon međusobne prepirke do

I Kž 34/93

koje je između opt. J.B. i ošt. S.M. došlo u gostionici "K.P. " u T., oštećenik pozvao optuženika "da izađu van", radi međusobnog obračuna. To proizlazi iz iskaza svjedoka V.S. ("...nisam ti ja A. da me udaraš štapom, ako imaš nešto hodi van" - kazao je oštećenik optuženiku, tvrdi svjedok koji je to čuo, i nakon toga je ošt. Sl. pošao van, a opt. J. krenuo je za njim). Svjedok K.I. -konobarica u gostionici - izjavila je kako tokom prepirke je oštećenik pozvao optuženika da izađe van, i sam se odmah uputio na izlazna vrata i pritom uzeo optuženikov štap (ona istina kaže da joj riječi oštećenika upućene optuženiku "hodi van" nisu zvučale kao poziv na obračun ili nastavak svađe, što je očito njena subjektivna ocjena onoga što je čula i vidjela). Prepirku između optuženika i oštećenika čuo je i svjedok P.I., pa se i sam kratko uključio u nju, čuvši da oštećenik govori optuženiku kako ga je prijavio policiji zbog krađe meda, i tom je prilikom on, tj. svjedok P., predbacio optuženiku da je i njegove dečke prijavio policiji "za kuruzu". Prepirku je čuo i svjedok V.S., a vidio je i da je oštećenik, izlazeći van, ponio optuženikov štap ("hokuš"), te da je odmah za njim izašao i optuženik. I svjedok Š.I. čuo je prepirku (i on je bio u gostionici), i čuo je kako je oštećenik kazao optuženiku: "...izađi da ti ja pokažem...", i kada je iza oštećenika kraj njega prolazio optuženik doviknuo mu je "...B. nemoj izlaziti, pijani ste...", jer je slutio da bi među njima moglo doći do tučnjave.

Nije zato utemeljena, niti uvjerljiva, tvrdnja optuženika iz obrane i žalbe, kako ćenika nije bilo prepirke, da su van izašli ne radi obračuna već radi nekog između njega i ošte

ribičkog konca koji mu je oštećenik obećao predati izvan lokala. Uostalom Š.I. tvrdi kako je čuo riječi optuženika kada se, nakon obračuna vratio u gostionicu: "...mene bu neko zval vun..." što također nedvojbeno ukazuje na odluku da je optuženik izašao iz lokala radi obračuna s oštećenikom, a ne da ide po "ribički konac".

Pravilan je naprotiv, zaključak suda prvog stupnja, a što rezultira iz izvedenih dokaza, da su se optuženik i oštećenik u gostionici prepirali, da je oštećenik pozvao optuženika van kako bi se obračunali, te su upravo radi toga njih dvoje i izašli, što su uostalom neki svjedoci vidjeli i zaključili, povezujući prepirku, poziv oštećenika, njihov izlazak, a i kasnija zbivanja, u jednu logičnu cjelinu.

Daljnji zaključak suda prvog stupnja (strana 17 presude) kako je ošt. S.M. prvi udario opt. Jurčeca njegovim štapom kojeg je ponio sa sobom, također je posve utemeljen i uvjerljiv jer su tu okolnost u svojim iskazima potvrdili svjedoci Š.I. i M.M., a djelomično i K.I., ali i drugi koji su vijedli (nešto kasnije) optuženika koji je imao nož u rukama, i oštećenika koji se okrvavljen vratio u gostionicu pa potom ponovno izašao i ispred gostionice umro. Očigledno je prema tome, što sud prvog stupnja utemeljeno i logično zaključuje iz izvedenih dokaza, da je ispred gostionice došlo do međusobnog obračuna između oštećenika, koji je prvi štapom udario optuženika, i optuženika koji je pri tome džepnim nožem na sklapanje (oštrice dužine 6,5 cm) pristajući da ga liši života, ovoga ubo više puta nanijevši mu dvije ubodno-rezne rane u predjelu grudnog koša i tri ubodno-rezne rane po rukama, od kojih je jedna ubodno-rezna rana grudnog koša zahvatila prvu arteriju luka srčane aorte što je izazvalo jako krvarenje i smrt S.M..

Kraj tako utvrđenog stanja stvari nije prihvatljiv, uvjerljiv i osnovan prigovor optuženika, kako je on postupao u nužnoj obrani, bez obzira što je stariji i fizički slabiji od čnoj nužnoj obrani" kako se u oštećenika, te lošeg zdravstvenog stanja, i ne radi se o "klasi

I Kž 34/93

žalbi tvrdi.

Odlučna okolnost za ocjenu konkretnog slučaja, tj. je li se optuženik nalazio u nužnoj obrani (ili prekoračenju) ili ne, jeste da li su se on i oštećenik sporazumjeli, makar i prešutno, da izađu ispred gostionice i fizički se obračunaju. Premda tu činjenicu optuženik poriče, sud prvog stupnja je pravilno zaključio (temeljem izvedenih dokaza) kako su njih dvojica iz lokala izašli upravo s takovim dogovorom - odnosno namjerom. Uostalom oštećenik je jasno iskazivao tu svoju želju izgovorenim riječima (koje sud prvog stupnja i citira na strani 21 stav 3 presude), a optuženik izlazeći za oštećenikom van, čak i uprkos upozorenja da ne izlazi, zna radi čega je oštećenik izašao i pristaje (makar i prešutno) na fizički obračun s njime. U okolnostima koje su potom uslijedile, oštećenik je udario štapom optuženika a što je ovaj mogao i očekivati jer su izašli da se obračunaju, a optuženik zatim uzvraća i s nožem napada na oštećenika, očito je da su se obojica našli istovremeno u protupravnom napadu jer je napad jednog i drugog predstojao što su oni i htjeli i prihvatili, a pritom nije od značaja koji je koga prvi udario, jer dogovor o obračunu isključuje postojanje nužne obrane a samim time i prekoračenje granica nužne obrane. Zato kada su se optuženik i oštećenik odlučili potući, a što je optuženik jasno manifestirao izlaskom za oštećenikom koji ga je na obračun pozvao, optuženik se ne može pozivati na nužnu obranu bez obzira što je oštećenik njega prvi udario. To zato jer je i on u odnosu na oštećenika napadač, kao i ovaj na njega, zato se niti jedan od njih ne može pozivati da je postupao u nužnoj obrani.

Nadalje, osnovano sud prvog stupnja (strana 22 stav 2 presude) ukazuje na činjenicu ćenik zadobio čak pet ubodno-reznih rana (dvije u predjelu grudnog koša i tri u da je ošte

predjelu podlaktice lijeve ruke odnosno lijeve šake), temeljem kojih također otklanja postojanje nužne obrane. Naime, bez obzira što su u prvom dijelu obojica optuženik i oštećenik primjenjivali silu jedan prema drugome, optuženik je zbog upotrebe noža (unatoč tome što je stariji, niži rastom i fizički slabiji) postepeno dobivao prednost i upravo zahvaljujući toj prednosti u toku sukoba u jednom času uspio oštećeniku, uz druge tjelesne povrede, nanijeti i smrtonosnu, a koju je povredu zadao očigledno kada je on preuzeo inicijativu i bio u napadu na oštećenika. Da se optuženik nije (samo) branio, te da je on s nožem u ruci, kojim je očigledno spretno baratao u tom sukobu odmah na početku zapravo preuzeo inicijativu, te da je oštećenik uzmicao i branio se, sud prvog stupnja zaključuje i na osnovu činjenice što optuženik nije zadobio nikakove (niti najlakše) tjelesne ozljede, a malo je vjerojatno da ih ne bi zadobio da je bio u onakvo podređenom - defanzivnom položaju kakvim se prikazuje, a osim toga tri tjelesne povrede oštećenika (lijeve podlaktice i šake) tipične su obrambene povrede, što je ustvrdio i sudsko-medicinski vještak B. dr. B., što opet ukazuje da se, bez obzira što je prvi udario optuženika, oštećenik ustvari branio i uzmicao jer je optuženik upotrijebio sredstvo (nož), kojem se oštećenik nije znao, ili nije mogao, suprostaviti, a vjerojatno nije ni očekivao da će ga ovaj upotrijebiti, jer u tom slučaju ga ne bi pozvao na fizički obračun.

Kada je optuženik oštećeniku oštricom noža nanio više ubodno-reznih rana, od kojih dvije u predjelu grudnog koša (u kojem dijelu tijela su smješteni vitalni organi čovjeka; srce, pluća, krvne žile, što je zapravo poznato svakome), a jedna je od ove dvije zahvatila prvu arteriju luka srčane aorte što je izazvalo jako krvarenje, te obzirom i na sve druge okolnosti, on je svakako bio svjestan da zbog takvog postupanja može nastupiti i smrt S.M. (koja je i uslijed jakog krvarenja i nastupila ubrzo nakon uboda), te je na tu (smrtnu) posljedicu i

I Kž 34/93

pristao, pa je, temeljem izloženoga, sud prvog stupnja zaključio da je optuženik postupao s eventualnim umišljajem, i tu odlučnu (subjektivnu) okolnost pravilno utvrdio.

Nije zato osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako se žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uopće ne obrazlaže, jer žalbom nije dovedeno u pitanje utvrđivanje i zaključivanje suda prvog stupnja glede svih pravno-relevantnih okolnosti opisanih u izreci presude.

U postupanju optuženika sadržani su svi bitni elementi (kako objektivni tako i subjektivni) krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, pa time što je sud prvog stupnja ponašanje optuženika pravno označio kao to krivično djelo, pravilno je primijenio krivični zakon i zato nije osnovana žalba niti zbog povrede krivičnog zakona.

Kada je optuženiku sud prvog stupnja odmjerio kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, i pritom uzeo u obzir (temeljem čl. 37. OKZRH) sve okolnosti što utječu da kazna bude manja ili veća, zakonito je postupio, pa je zato neosnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Tako je sud prvog stupnja cijenio (kao olakotno) da je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno uračunljiv, a što je utvrđeno nalazom, mišljenjem i iskazom neuropsihijatrijskog vještaka R. dr. A., zatim njegovu životnu dob i slabo zdravstveno stanje (prebolio je dva srčana infarkta, imao je kompresivni prijelom slabinskog kralješka, pati od stenokardije, kronične upale bronha, a ima i drugih zdravstvenih tegoba), zatim bolest i dob njegove supruge, te značajan doprinos oštećenika, koji je zapravo započeo prepirku, pozvao optuženika na obračun i započeo je taj obračun.

Međutim, sud prvog stupnja je s druge strane, kao otegotno, osnovano cijenio činjenicu što je optuženik do sada više puta osuđivan, a čak tri puta zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede, što ukazuje, a to proizlazi i iz drugih izvedenih dokaza, na njegovu sklonost agresivnom ponašanju.

i u vidu navedene okolnosti sud prvog stupnja je optuženiku odmjerio kaznu Imajuć

zatvora od sedam godina (svega dvije godine "veću" od najmanje zakonske mjere kazne propisane za krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH), koja kazna odgovara stupnju krivično- pravne odgovornosti optuženika i težini počinjenog krivičnog djela, a može se očekivati da će njome biti postignuta svrha kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.

Po službenoj dužnosti, temeljem čl. 369. ZKP, ovaj sud ispitao je izrečenu sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja alkoholičara iz čl. 65. (sada čl. 60.) OKZRH i našao da je na zakonu osnovana, to zato jer je optuženik u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio pod utjecajem alkohola, a i inače je sklon uživanju alkohola, a u takvom stanju arogantnom i ekscesnom ponašanju, pa postoji opasnost da bi zbog ovisnosti o alkoholu mogao i nadalje činiti i krivična djela.

Iz navedenih razloga temeljem čl. 374. ZKP, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. travnja 1993.

I Kž 34/93

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)