I Kž-795/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 795/1990-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, Gudelj Milana, Primorac Vladimira i Milošević Vesne, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č. I. i Š. P., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 9. i 19. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) a u odnosu na opt. Š. P. još i u vezi s čl. 24. KZJ, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 8. svibnja 1990. K 25/90, u sjednici održanoj 19. ožujka 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Baldu,

r i j e š i o j e :

Uvažavaju se žalbe opt. Č. I. i opt. Š. P., ukida se prvostepena presuda i predmet vraća tom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Okružnog suda u Splitu oglašeni su krivima i to opt. Č. I. da je na način i u vrijeme opisano u izreci pod toč. 1 učinio krivično djelo pokušaja ubojstva u prekoračenju nužne obrane, a opt. Š. P. na način opisan u toč. 2 izreke prvostepene presude krivično djelo pomaganja u pokušaju ubojstva, pa su po čl. 35. st. 1. KZH i to opt. Č. I. primjenom čl. 9. st. 3. i čl. 19. st. 1. KZJ, a opt. Š. P. primjenom čl. 19. i 24. te čl. 42. toč. 1. i 43. st. 1. toč. 1. KZJ osudjeni na kazne zatvora i to opt. Č. I. u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. Š. P. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žale se oba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u stvari prema obrazloženjima u žalbi samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložili su, prvenstveno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno da se oslobode optužbe, a u svakom slučaju da im se izreknu

I Kž 795/1990-3

blaže kazne.

Odgovor na žalbe nije podnesen, a republički javni tužilac na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostepena presuda.

Sjednica vijeća održana je bez prisutnosti optuženika i njihovih branitelja na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91).

Žalbe optuženika osnovane su.

Na žalbu opt. Č. I.

Suprotno žalbenim prigovorima ovog optuženika, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je optuženik prekoračio granice nužne obrane. Nisu, doduše, u potpunosti prihvatljivi razlozi koje je u odnosu na to dao prvostepeni sud. Naime, ne može se bez daljnjega reći, da već sama činjenica što se optuženik od napada letvom, odnosno biljarskim štapom branio nožem predstavlja prekoračenje granica nužne obrane. Optuženik je napadnut i udaren s ledja, a jedino sredstvo obrane, koje je imao kod sebe bio je nož. Medjutim, kako je optuženik uspio napadača uhvatiti za štap i oduzeti ga, nije bilo neophodno potrebno da ga još ubode nožem u trbuh i to dosta snažno, kako to proizlazi iz nastupjele posljedice i nalaza i mišljenja sudskog medicinskog vještaka dr. I. J., pa se svakako radi o prekoračenju granica nužne obrane.

Mjesto i jačina uboda, takodjer, suprotno žalbenim prigovorima, ukazuje da umišljaj optuženika nije bio ograničen samo na zadavanje teške tjelesne povrede. Istovremeno, u pravu je optuženik, da on prema utvrdjenom činjeničnom stanju nije postupao u namjeri da oštećenika liši života, dakle, da nije postupao s direktnim umišljajem kako to proizlazi iz izreke prvostepene presude, pri čemu odgovarajuća formulacija u obrazloženju nije sasvim precizna (str. 8 presude pri kraju prvog odlomka).

Sve se dogodilo neočekivano, dakle, za optuženika iznenadno.

Utvrdjeno je da on u toku večeri ni na koji način nije učestvovao u fizičkom sukobu izmedju svj. Š. S. i oštećenika, već da je u tom sukobu i sam zadobio ranu ispod baze lijeve uske, zbog koje mu je morala biti pružena liječnička pomoć, tako da mu je rana šivana (zbrinuta šavom, kako kaže sudski vještak).

Imajući u vidu upravo povredu koju je optuženik zadobio, vještak psihijatar dr. Bokun Petar (l. 89 spisa) dao je mišljenje da je uračunljivost optuženika u vrijeme izvršenja djela bila smanjena.

Optuženik je svakako bio svjestan da snažnim

I Kž 795/1990-3

ubadanjem oštećenika u trbuh može ovoga lišiti života, pa je prema tome pristao i na takvu posljedicu, dakle, očito je, prema ocjeni ovog drugostepenog suda postupao s eventualnim umišljajem (nije sporno da je oštećenik ostao na životu zahvaljujući hitnoj liječničkoj pomoći).

Optuženik je otvoreni nož imao u svom džepu još prije u kaffe baru za vrijeme spomenutog fizičkog sukoba u dvije faze, u kojem nije učestvovao, pa je svakako, da je imao namjeru oštećenika lišiti života mogao to tada učiniti. Osim toga, prvostepeni sud je utvrdio da se sve desilo na cesti i u vrijeme kada je optuženik krenuo u pravcu grada bez ikakve veze s oštećenikom.

Svi saslušani svjedoci očevidci, opisuju dogadjaj, govore o tome da se sve desilo u trenu, nakon što je oštećenik sustigao optuženika i prema iskazima većine svjedoka, a u skladu s obranom optuženika, udario ga štapom po ledjima. Optuženik se tada okrenuo, oštećenik ga je, kako to proizlazi iz iskaza M. P., udario po licu, a desnom rukom ponovno zamahnuo da ga udari "komadom drveta" koji je držao u rukama. Optuženik je uhvatio rukom "palicu" koju je držao oštećenik, nakon čega je oštećenik počeo bježati. Svjedok B. M. vidio je da oštećenik udara optuženika rukom s ledja, vidio je da se optuženik okreće i nakon toga da oštećenik počinje bježati. Optuženik je, kako je svjedok vidio, nakon toga imao u rukama komad letve, pa je štaviše i potrčao za oštećenikom te ga letvom još udario u ledja, a zatim odustao od daljnjeg trčanja za oštećenikom. Ubod nožem nitko od svjedoka nije vidio, jer se, očito, sve odigralo gotovo trenutno. Napad oštećenika, okretanje optuženika, hvatanje lijevom rukom za palicu i ubadanje gotovo istovremeno desnom rukom. Prema iskazu svjedoka M. P. neposredno prije napada optuženik je imao ruke u džepovima i tako se kretao.

Stoga svakako prvostepeni sud u ponovljenom postupku mora ocijeniti i na nedvojben način utvrditi stupanj optuženikove krivnje.

U pravu je optuženik i kada u svojoj žalbi ističe da je trebalo ocijeniti, s obzirom na utvrdjeno činjenično stanje, nije li on postupao na mah doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost napadom oštećenika, svakako u prekoračenju granica nužne obrane, a koje krivično djelo (čl. 36. KZH) je blaže od krivičnog djela ubojstva. Pri tome treba imati u vidu da optuženik nije sklon fizičkom obračunavanju, kako to proizlazi iz socijalne anamneze, nije prije ovog dogadjaja osudjivan, a u prethodni sukob u kaffe baru nije se miješao. U trenutku kada je dobio udarac u ledja on se kretao prema gradu i kao što je već rečeno ni po čemu nije mogao očekivati iznenadni oštećenikov napad. Prvostepeni sud će u ponovljenom postupku, u vezi s tim ocijeniti nije li se evetualno radilo o prekoračenju granica nužne obrane u smislu čl. 9. st. 3. KZJ, druga rečenica, zbog prepasti izazvane napadom.

Stoga je žalba opt. Č. I. zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja osnovana.

Osnovana je i žalba opt. Š. P..

Nije sporno da je opt. Š. P., brat Š. S., koji je imao sukob s oštećenikom, nakon njihovog prvog sukoba u baru,

I Kž 795/1990-3

a kada mu je opt. Č. I. pričao o dogadjaju dao ovome nož, te mu pokazao kako se rasklapa.

Medjutim kod umišljajnog pomaganja drugome u izvršenju odredjenog krivičnog djela, potrebno je da je izvršilac toga drugoga djela donio odluku za izvršenje toga odredjenog krivičnog djela (i u toku samog izvršenja odredjenog djela).

Prema tome, trebalo je ocijeniti proizlazi li iz utvrdjenih činjenica da je opt. Š. P. znao da opt. Č. I. ima umišljaj da liši života oštećenika i je li mu kao pomagač upravo u tu svrhu dao nož. Nije bilo dovoljno utvrditi "da je nož dat u svrhu da se upotrebi, odnosno sa mogućnošću upotrebe" (str. 9 presude prva rečenica).

Konačno, sud u odnosu na opt. Č. I. uzima utvrdjenim drugo činjenično stanje tj. da je taj optuženik napadnut od oštećenika ovome utvrdjenu povredu zadao u prekoračenju nužne obrane. Davanje drugome noža, radi eventualne obrane svakako nije pomaganje u izvršenju krivičnog djela ubojstva. Osim toga, neuspjelo pomaganje nije kažnjivo, (osim u slučajevima kada predstavlja samostalno krivično djelo), pa prema tome sve da je i utvrdjeno da je opt. Š. P. doista i dao nož opt. Č. I., da bi on ubio, odnosno pokušao ubiti opt. D. A., on ne bi mogao za takvo pomaganje odgovarati, ako učinilac nije ni pokušao učiniti krivično djelo, već se naprotiv, kako je to utvrdjeno u postupku, samo branio od napada druge osobe na sebe. Stoga nije slučajno da prvostepeni sud dolazi u kontradikciju kada u izreci ovog optuženika oglašava krivim za pomaganje u pokušaju ubojstva, a u razlozima kaže da u odnosu na njega jedino dolazi u obzir pravna kvalifikacija iz čl. 35. st. 1. u vezi s čl. 19., 24. i 9. st. 3. KZ SFRJ, dakle pomaganje u prekoračenju granica nužne obrane, što je i pravno i životno neodrživo. Ako je, naime, ovaj optuženik dao nož opt. Č. I. radi obrane onda on nikako u smislu odredbe čl. 25. KZJ ne bi mogao odgovarati zbog toga što je učinilac prekoračio granice nužne obrane.

Stoga u ponovljenom postupku sud će utvrditi umišljaj opt. Š. P. imajući u vidu sve rečeno te će i u odnosu na njega donijeti novu i zakonitu odluku.

Iz svih razloga trebalo je na temelju čl. 385. st.

1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.