Rev-2121/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2121/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu V. G. i I. D. iz P., protiv tuženika K. d.d. iz K., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi od 29. ožujka 1999. godine br. Gž-51/99 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 28. listopada 1998. godine br. P-678/98, u sjednici održanoj dana 28. studenoga 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime razlike otpremnine isplati iznos od 10.646,84 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje tekućoj od 31. siječnja 1997. godine do isplate, te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.372,50 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu na snašanje troškova parničnog postupka.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija je neosnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP.

Naime, revident niti ne spori činjenicu da su na glavnoj raspravi održanoj dana 28. listopada 1998. godine kada je i dovršena bili prisutni porotnici M.P. i S.H., koji su i sudjelovali u donošenju prvostupanjske presude, što je vidljivo iz uvoda navedene presude, pa stoga ne predleži označena bitna povreda, jer je sud bio propisno sastavljen i u donošenju presude su sudjelovali oni porotnici koji su sudjelovali i na glavnoj raspravi.

Okolnost što je sudsko vijeće sastavljeno od drugih sudaca porotnika bilo prisutno na ročištima koja su prethodila ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena i donijeta presuda, ne predstavlja bitnu povredu na koju ukazuje revident.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

I u ovoj fazi postupka je sporno da li je tuženik tužiteljici dužan isplatiti razliku otpremnine do visine otpremnine koja joj pripada temeljem čl. 118. Zakona o radu ("NN" br. 38/95, 54/95, 65/95 - ZR) za slučaj poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu.

Naime, tuženik ističe u reviziji tvrdnju koju je navodio u prethodnom postupku, da je ugovor o radu prestao sporazumom kojim su se stranke ujedno međusobno sporazumjele i o isplati otpremnine u iznosu od 6.470,00 kn, koji iznos je tužiteljici i isplaćen.

Kako u slučaju prestanka ugovora o radu sporazumom stranaka Zakon o radu ne propisuje obvezu poslodavca na isplatu otpremnine pa stoga stranke smatra tuženik nisu ni bile vezane visinom otpremnine propisane čl. 118. st. 2. ZR.

Prema daljnjem tvrđenju revidenta donošenje odluke otkazu ugovora o radu od 17. prosinca 1996. godine imalo je za cilj omogućiti tužiteljici ostvarivanje prava iz čl. 243. Zakon o radu.

Suprotno gore istaknutim tvrdnjama tuženika koje su raspravili i ocijenili nižestupanjski sudovi u svojim odlukama i ovaj sud prihvaća pravni zaključak nižestupanjskih sudova temeljem kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici razliku otpremnine.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica kod tuženika ostvarila 26 godina neprekidnog radnog staža, te da joj je redovitim otkazom ugovora o radu prestao radni odnos jer nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog utvrđenih trajnih osobina i sposobnosti - odnosno smanjene radne sposobnosti, u skladu s odredbama čl. 243. Zakona o radu i čl. 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.

Također nije ni sporno da je tužiteljica potpisala sporazum o suglasnosti s redovnim otkazom ugovora o radu u kojem se suglasila i s isplatom otpremnine u iznosu od 5.723,83 kn. Navedeni sporazum koji suprotno tvrdnji tuženika nije sporazum o prestanku radnog odnosa u smislu čl. 103. toč. 5. ZR, što proizlazi iz sadržaja samog teksta sporazuma, sklopljen je prije otkazivanja ugovora o radu, pa se stoga radi o ugovoru sklopljenom između zaposlenika i njegovog poslodavca kojim je ugovorena odnosno određena visina otpremnine u vrijeme trajanja radnog odnosa.

Imperativnom odredbom iz čl. 118. st. 2. ZR zabranjeno je ugovaranje odnosno određivanje otpremnine u iznosu manjem od 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Odredba sporazuma kojim je ugovorena visina otpremnine u manjem iznosu od onog koji bi tužiteljici pripadao temeljem zakona protivna je citiranoj prisilnoj normi, a što sukladno odredbi iz čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91 - ZOO) ima za posljedicu postojanje njezine apsolutne ništavosti.

Slijedom istaknutog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su zaključili da tužiteljici pripada pravo na otpremninu izračunatu sukladno odredbi iz čl. 118. st. 2. ZR i utvrđenu razliku joj dosudili.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. studenoga 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.