Revt-70/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 70/2011-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća te Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J. , Š., S., J. i J. , R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog 2 3

trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5249/07-4 od 29. rujna 2010., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1600/06-15 od 13. lipnja 2007., u sjednici održanoj 13. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

r i j e š i o j e:

Odbacuju se dopune revizije od 13. siječnja 2016. i 21. veljače 2018., kao nepravovremene.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-128/06 od 26. srpnja 2006. koje je donio javni bilježnik I. R. iz S. te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 293.188,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 27. srpnja 2006. do isplate (točka I. izreke); ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv- 130/06 od 8. kolovoza 2006. koje je donio javni bilježnik I. R. iz S. te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.212.803,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 9. kolovoza 2006. do isplate (točka II. Izreke); ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-223/06 od 29. prosinca 2006. koje je donio javni bilježnik I. R. iz S. te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.221.802,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2007. do isplate (točka III. izreke); ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv- 160/06 od 2. listopada 2006. koje je donio javni bilježnik I. R. iz S. te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.017.031,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2006. do isplate (točka IV. Izreke); te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.057.788,56 kn (točka V. izreke).

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II., III. i IV. izreke, kao i pod točkom V. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 890.314,28 kn (točka I. izreke), dok je prvostupanjska presuda preinačena u točki V. izreke u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 167.474,28 kn (točka II. izreke).

Protiv navedene drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba (točka I. izreke), tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i reviziju iz stavka 2. istog članka iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom, odnosno drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je u odgovoru ne reviziju predložio reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te obvezati tuženika da mu naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Iako je tužitelj u reviziji postavio određena pravna pitanja koja su, prema njegovom stajalištu, važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, ovaj sud je reviziju tužitelja ispitao kao reviziju iz članka 382. stavka 1. ZPP-a, budući da je revizija u ovom sporu dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.

Prema odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP-a, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu (dodatne) naknade za pružene usluge priveza, odveza, opskrbe vodom i strujom, ticanja i premještanja tuženikovih brodova u luci S. u razdoblju od srpnja 2003. do zaključno prosinca 2004. godine u ukupnom iznosu od 10.727.795,54 kn s pripadajućim kamatama, kao i zahtjev za isplatu naknade za uslugu ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila u/s tuženikovih brodova u luci S. u razdoblju od 28. veljače 2005. do 31. srpnja 2006. u iznosu od 9.017.031,75 kn s pripadajućim kamatama.

Tužitelj zahtjev za isplatu iznosa od 10.727.795,54 kn temelji na tvrdnji da mu tuženik za utuženo razdoblje duguje razliku između naknade za usluge priveza, odveza, opskrbe vodom i strujom, ticanja i premještanja brodova plaćene u iznosima određenim Tarifom naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke koju je L. u. S. donijela 26. lipnja 2001., a izmijenila 25. travnja 2003. i naknade koju bi mu bio dužan platiti prema odredbama Tarife njegovog pravnog prednika poduzeća „O. i. l.“ p.o. S. od 1. listopada 1990. To stoga što se na tužitelja, do dobivanja prvenstvene koncesije odnosno do sklapanja Ugovora o prvenstvenoj koncesiji 8. ožujka 2006., ne primjenjuju odredbe Zakona o morskim lukama („Narodne novine“ broj 108/95 – dalje: ZML), niti odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03 – dalje: ZPDML), temeljem kojih je lučka uprava bila ovlaštena odrediti najviše iznose naknada koje neka osoba koja obavlja lučku djelatnost može naplatiti korisnicima luke, pa bi se na tužitelja mogla i trebala primijeniti isključivo Tarifa njegovog pravnog prednika iz 1990.

S druge strane, zahtjev za isplatu iznosa od 9.017.031,75 kn temelji na tvrdnji da mu tuženik naknadu za pružene usluge ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila nikada nije platio. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu dodatnih naknada za usluge priveza, odveza i premještaja brodova te opskrbe vodom, uz obrazloženje da tužitelj nema pravo naplatiti dodatne iznose tih naknada po tarifi svog pravnog prednika, jer je tuženik tužitelju iznose tih naknada platio prema ispostavljenim računima, u iznosima odmjerenim sukladno Tarifi kojom je L. u. S. bila ovlaštena odrediti najviše iznose naknada za obavljanje opisanih djelatnosti. Pritom je sud odbio prijedlog tužitelja da odredi prekid postupka upravo u odnosu na zahtjev za isplatu tih naknada dok se u posebnoj parnici, vođenoj pred Trgovačkim sudom u Splitu, ne riješi pitanje valjanosti Tarife L. u. od 25. travnja 2003., zauzevši stajalište da odluka u tom predmetu ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj parnici. Prvostupanjski sud je odbio i zahtjev tužitelja da mu tuženik plati naknadu za usluge koje su predmet računa ispostavljenih u vezi ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, uz obrazloženje da broj ukrcanih/iskrcanih putnika i vozila nije kriterij za naplatu usluga prema Tarifi L. u., već da se naknada obračunavala fiksno po bruto tonaži broda.

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj, na temelju odredbi ZML-a, bio ovlašten i do 23. veljače 2006., kada mu je dodijeljena prvenstvena koncesija, obavljati lučke djelatnosti i naplaćivati svoje usluge, drugostupanjski sud je prihvatio stajalište suda prvog stupnja da je tužitelja, kao osobu koja je zakonito obavljala lučku djelatnost i prije nego što je dobio koncesiju, obvezivala Tarifa koju je 2003. godine donijela i objavila L. u. Stoga, kada je tuženik tužitelju cijene tih usluga (priveza, odveza, premještaja brodova te opskrbe vodom) platio u skladu s iznosima Tarife L. u. S., a nije dokazano da su stranke ugovorile neku drugu (veću) cijenu tih usluga, onda nema osnove po kojoj bi tuženik tužitelju za te iste usluge trebao platiti dodatnu naknadu. Zaključivši da je obvezni odnos tužitelja i tuženika samostalan i neovisan o odnosu tužitelja i L. u., drugostupanjski sud je potvrdio stajalište prvostupanjskog suda da o ishodu spora kojim se utvrđuje ništavost Tarife L. u. ne ovisi odluka u ovom sporu. Jednako tako, drugostupanjski sud je prihvatio stajalište prvostupanjskog suda da ne postoji osnova po kojoj bi tužitelj imao pravo od tuženika naplatiti naknadu za uslugu ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, kada prema Tarifi L. u. S. nema osnove za potraživanje posebne naknade po tim kriterijima (ukrcaj i iskrcaj putnika/vozila), a niti je sam tužitelj, kao ovlaštenik koncesije, za tu uslugu odredio posebnu naknadu.

Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj trgovačko društvo koje je nastalo nakon provedene pretvorbe kao pravni sljednik poduzeća O. i. l. S., prema odredbama ZML-a,

- da je tužitelj po tom istom Zakonu imao pravo nastaviti obavljati lučke djelatnosti kao i pravo dobiti prvenstvenu koncesiju u trajanju od 12 godina,

- da je tužitelju prvenstvena koncesija dodijeljena tek Odlukom L. u. S. od 23. veljače 2006., ali da je on, sukladno odredbi članka 20. ZML-a, i prije nego što mu je koncesija dodijeljena, u luci S. pružao i naplaćivao korisnicima luka naknadu za lučke djelatnosti,

- da je tuženik u razdoblju od srpnja do prosinca 2003. te od 1. siječnja do 31. prosinca 2004. koristio usluge priveza, odveza, premještaja brodova te opskrbe vodom, za koje usluge mu je tužitelj ispostavio račune sukladno Tarifi L. u. S. donesenoj 26. lipnja 2001., a izmijenjenoj 25. travnja 2003., koje je tuženik uredno platio,

- da tuženik tužitelju posebnu naknadu za usluge ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila u razdoblju od 28. veljače 2005. do 31. srpnja 2006. nije platio.

Sporno je ima li tužitelj pravo naplatiti od tuženika dodatnu naknadu za usluge priveza, odveza, premještaja brodova te opskrbe vodom za razdoblje od srpnja do prosinca 2003. te od 1. siječnja do 31. prosinca 2004. do visine naknade tih usluga propisanih Tarifom tužiteljevog pravnog prednika od 1. listopada 1990., kao što je sporno ima li tužitelj pravo naplatiti od tuženika posebnu naknadu za usluge ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila u razdoblju od 28. veljače 2005. do 31. srpnja 2006.

I ovaj sud prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je, prema odredbi članka 20. ZML-a, tužitelj bio ovlašten, i do dobivanja prvenstvene koncesije, naplaćivati korisnicima luke naknadu, ali u okviru cjenika kojeg je donijela lučka uprava. Isto propisuje i odredba članka 63. ZPDML-a, koja je stupila na snagu 15. listopada 2003. Slijedom navedenog, činjenica je li tužitelj postao koncesionar donošenjem odluke o dodjeli prvenstvene koncesije od 28. travnja 2003. koja je kasnije poništena ili tek donošenjem pravomoćne odluke o dodjeli koncesije od 23. veljače 2006. nije odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, odredbom članka 63. ZPDML-a priznato je pravo ovlašteniku koncesije naplaćivati lučke naknade, a prema ocjeni ovog suda tužitelj je u utuženom razdoblju bio ovlaštenik koncesije i isti je, do dobivanja prvenstvene koncesije, sukladno prethodno citiranim zakonskim odredbama, imao pravo obavljati djelatnosti koje su predmet koncesije i koje je bio ovlašten obavljati još njegov prednik čijom je pretvorbom nastao. Time je tužitelj bio ovlašten i naplaćivati naknadu za izvršene usluge, ali najviše do iznosa koji je odredila L. u. svojom Tarifom.

Kada među strankama nema spora da je tuženik tužitelju za utuženo razdoblje platio naknadu za usluge priveza, odveza, premještaja brodova te opskrbe vodom u visini koju je svojom Tarifom odredila L. u. S., onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 20. ZML-a, odnosno iz članka 63. ZPDML-a, kada su zahtjev tužitelja za isplatu dodatne naknade za te usluge odbili.

Tužitelj u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 1. i 2. ZPP-a jer da su odluku u ovom sporu utemeljili na Tarifi L. u. iz 2003., a da pritom, kao prethodno pitanje, nije riješeno pitanje njezine valjanosti, a niti je određen prekid ovog postupka dok se to pitanje ne riješi u predmetu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-112/14, povodom tužbe tužitelja na utvrđenje ništavosti te Tarife.

Na ovaj prigovor revidentu valja odgovoriti da nižestupanjski sudovi s tim u vezi nisu počinili bitnu postupovnu povredu, jer su dani valjani i jasni razlozi zašto pitanje valjanosti Tarife L. u. iz 2003. ne predstavlja prethodno pitanje za odluku u ovoj pravnoj stvari, odnosno zašto nižestupanjski sudovi to pitanje nisu sami rješavali, a niti su prihvatili prijedlog tužitelja da se ovaj postupak prekine do pravomoćnog okončanja parnice broj P-112/14, u smislu odredbe članka 213. stavka 1. točke 1. ZPP-a.

Naime, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da pitanje valjanosti Tarife L. u. iz 2003. nije prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za isplatu dodatne naknade za već naplaćene lučke usluge priveza, odveza, premještaja brodova te opskrbe vodom, budući da je odnos stranaka u ovom postupku samostalan obveznopravni odnos na temelju kojeg je tužitelj, kao vjerovnik, bio ovlašten od tuženika, kao dužnika, zahtijevati ispunjenje obveze isplatom naknade za iskorištene lučke usluge, a tuženik je bio dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi (članak 262. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91). Kada je tužitelj naknadu za obavljene usluge obračunao i fakturirao upravo u skladu s odredbama te tarife, te kada je tuženik tako utvrđenu naknadu tužitelju platio, onda odnos stranaka u ovom postupku treba razmatrati neovisno o ishodu postupka u kojem se naknadno preispitivala valjanost te tarife.

Načelo dužnosti ispunjenja obveza zahtijeva od svakog sudionika obveznopravnog odnosa da svoju obvezu ispuni točno onako kako ona glasi. Dakle, obvezu je potrebno ispuniti na način na koji je to ugovoreno. U tom kontekstu, ugovorna strana koja je preuzela određenu obvezu nije ovlaštena samovoljno mijenjati sadržaj te obveze. Kad je, dakle, tuženik, u luci S. u utuženom razdoblju iskoristio usluge priveza, odveza, premještaja brodova te opskrbe vodom, za koje usluge mu je tužitelj ispostavio račune prema tada važećoj Tarifi L. u., naznačivši na svakom računu vrstu usluge, naziv broda, datum izvršenja usluge i cijenu usluge, te kada je tuženik tužitelju tako utvrđenu cijenu za izvršenu uslugu platio, onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da nije ovlašten tužitelj naknadno samovoljno mijenjati sadržaj ugovora povećanjem cijene za pružene usluge. Dužnost ispunjenja obveze podrazumijeva ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, u skladu sa sadržajem tog ugovornog odnosa i njime, slobodnom voljom ugovornih strana, definiranim uvjetima.

Međutim, s tim u vezi valja napomenuti da je u međuvremenu, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9017/14 od 1. listopada 2015. ionako pravomoćno utvrđeno nepostojanje razloga koji bi Tarifu L. u. iz 2003. činili ništavom, pa se i u tom smislu svi prigovori tužitelja kojima problematizira valjanost i pravne učinke Tarife L. u. iz 2003. ukazuju neosnovanima.

Nižestupanjski su sudovi za odluku o odbijanju ovog zahtjeva dali jasne i neproturječne razloge, pa neosnovano tužitelj u reviziji upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Neosnovan je prigovor tužitelja da bi drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio na činjenicama koje u prvostupanjskom postupku nisu bile utvrđene, pa da bi time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. To stoga što je drugostupanjski sud, polazeći upravo od utvrđenja prvostupanjskog suda, ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija. Međutim, sve i da je drugostupanjski sud postupio na način da je utvrđivao činjenice koje nije utvrdio sud prvog stupnja, time ne bi bila počinjena postupovna povreda, jer je, sukladno odredbi članka 373.a stavaka 1. i 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ovlašten utvrđivati i činjenice koje nije utvrđivao prvostupanjski sud. Neosnovan je i prigovor tužitelja po pitanju proturječnosti razloga nižestupanjskih sudova u odnosu na neosnovanost zahtjeva za isplatu naknade za usluge ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, jer su oba suda izvela identičan zaključak – o nepostojanju osnove po kojoj bi tužitelj od tuženika mogao naplatiti posebnu naknadu za ove usluge. Naime, i prvostupanjski i drugostupanjski sud su zaključili da Tarifa L. u. iz 2003. nije odredila posebnu naknadu za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, slijedom čega ne postoji osnova za obračun naknade i po tim kriterijima, s time da drugostupanjski sud pritom zaključuje da ni sam tužitelj za te djelatnosti nije odredio (svoju) Tarifu.

S tim u vezi tužitelj u reviziji ponavlja navode koje je prvi puta iznio u žalbi o tome da je on Tarifom iz 2005. odredio i javno objavio (i) naknadu za tu lučku djelatnost, pa da je tuženiku naknadu za te usluge za razdoblje od 28. veljače 2005. do 31. srpnja 2005. obračunao upravo prema toj Tarifi. Međutim, kako se radi o novoj činjenici koja se ne odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti, ovaj sud tu činjenicu nije uzeo u obzir pri odlučivanju o osnovanosti revizije (članak 387. ZPP-a).

I ovaj sud prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da ne postoji osnova po kojoj bi tužitelj bio ovlašten obračunati tuženiku posebnu naknadu za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila s tuženikovih brodova, slijedom čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.017.031,75 kn.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti je utvrđeno postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuditi kao pod toč. I. izreke ove presude.

Odluka sadržana pod toč. II. izreke presude temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Podnescima od 13. siječnja 2016. te 21. veljače 2018. tužitelj je dopunio navode revizije. Kako je tužitelju drugostupanjska presuda dostavljena putem punomoćnika 10. siječnja 2011., dopune revizije izjavljene su nakon zakonskog roka od 30 dana unutar kojeg je tužitelj mogao izjaviti reviziju računajući od dana dostave prijepisa presude (članak 382. ZPP-a), pa su time obje dopune revizije nepravodobne.

Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 392. ZPP-a, odlučiti kao u izreci rješenja te dopune revizije tužitelja od 13. siječnja 2016. te 21. veljače 2018. odbaciti.

Zagreb, 13. ožujka 2019.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.