Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-1155/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural grounds regarding evidence review and statutory application.

Case Number Rev-x-1155/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the District Court's partial judgment in a traffic accident case. The court found the appeal questions did not align with the case file because the lower courts had already reviewed the criminal file with party consent, making re-evaluation of evidence unnecessary. Consequently, the court ruled that the appealed decision was not based on a specific legal interpretation but rather on the assessment of proven facts, which does not meet the criteria for extraordinary review under the Civil Procedure Act.

Legislator headnote

AI generated

Articles 365, 375, 354(2)(11), 382(2), and 392.b(3) of the Civil Procedure Act; extraordinary review is not admissible when appeal questions concern the assessment of proven facts rather than a specific legal interpretation affecting uniform application of law.

Keywords

AI generated
extraordinary review Civil Procedure Act traffic accident liability evidence assessment procedural admissibility partial judgment legal interpretation

Cited Legislation

AI generated
Article 365 of the Civil Procedure Act
Article 375 of the Civil Procedure Act
Article 354(2)(11) of the Civil Procedure Act
Article 382(2) of the Civil Procedure Act
Article 178(2) of the Obligations Act
Article 392.b(3) of the Civil Procedure Act
Article 166(1) of the Civil Procedure Act
Article 155(1) of the Civil Procedure Act

Cited Case Law

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1155/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice B. V. i II-tužitelja mlljt. K. V., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici B. V., oboje iz K., i oboje zastupani po punomoćniku D. Č., odvjetniku u R., protiv tuženika J. o. d.d., Filijala R., zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4209/10-2 od 13. ožujka 2013., kojom djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 3099/06-106 od 29. siječnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na drugotužitelja kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na prvotužiteljicu kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev prvo i drugotužiteljice za naknadu parničnog troška za sastav odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke tuženiku je naloženo da prvotužiteljici isplati iznos od 260.492,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže naznačeno u prvostupanjskoj presudi, pod točkom II. izreke prvotužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenih 260.492,02 kn do zatraženih 262.492,02 kn, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da drugotužitelju isplati iznos od 220.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u prvostupanjskoj presudi. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da drugotužitelju isplati na ime naknade za izgubljeno uzdržavanje iznos od 101.349,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i od dospijeća kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da drugotužitelju ubuduće isplaćuje rentu u iznosu od 860,56 kn mjesečno počevši od 1. srpnja 2009. pa dok za to budu postojale zakonske pretpostavke s time da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana sa zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Ujedno je pod točkom VI. izreke prvotužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime novčane rente zbog izgubljenog uzdržavanja u razdoblju od 1. srpnja 2009. pa nadalje, iznad dosuđenih 860,56 kn mjesečno do zatraženih 878,06 kn mjesečno, a pod točkom VII. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 90.657,22 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže navedeno u izreci presude. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se tužba drugotužitelja smatra povučenom za iznos glavnice od 42.650,74 kn s osnova naknade štete na ime izgubljenog uzdržavanja, te za iznos od 3.121,94 kn mjesečno na ime novčane rente, sa pripadajućim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke, osim za iznos od 17.280,00 sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2000. do isplate, u točki III., IV. i V. izreke te u točki VII. izreke za iznos od 87.996,73 kn. Pod točkom II. izreke djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke za iznos od 17.280,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2000. do isplate i u točki VII. izreke za iznos od 2.660,49 kn na način da se zahtjev tužitelja u navedenom dijelu odbija kao neosnovan. Nadalje, pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom dijelu, a pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je žalba tuženika odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke suda o troškovima postupka. Također je tuženik izjavio reviziju i temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) navodeći pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da pobijanu presudu preinači na način predložen u reviziji.

Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju u kojem predlažu da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a) i čl. 373.b) ZPP.

U odnosu na drugotužitelja pobijani dio presude prelazi iznos od 200.000,00 kuna, stoga su u tom dijelu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izjavljivanja revizije u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP a kako je to u reviziji naveo i sam tuženik. Predmet spora je zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete iz štetnog događaja od 19. travnja 2000. u kojem je suprug prvotužiteljice i otac drugotuženika smrtno stradao u prometnoj nezgodi kada je na njega naletjelo vozilo osiguranice tuženika.

U postupku je utvrđeno:

- da je suprug prvotužiteljice i otac drugotuženika sada pok. J. V. stradao u prometnoj nezgodi 19. travnja 2000. kada je na njegovo osobno vozilo naletjelo vozilo osiguranice tuženika,

- da je do prometne nezgode došlo na način da se kombi vozilo osiguranice tuženika kretalo cestom P.-B. kroz mjesto V. kada je u jednom trenutku vozačica poduzela radnju snažnog kočenja nakon čega je došlo do zanošenja vozila ulijevo i prelaska na lijevu stranu kolnika u kojem je trenutku iz suprotnog smjera naišlo osobno vozilo kojim je upravljao sada pok. J. V.,

- da je prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ing. A. R. utvrđeno da se vozilo osiguranice tuženika kretalo brzinom od 83,24 km/h, a radnju kočenja poduzela je na udaljenosti od 84m od raskrižja glavne ceste s ulicom … i da nije došlo do zanašanja vozila isto bi se zaustavilo prije raskrižja pri brzini kojom se kretalo,

- da se osiguranica tuženika kretala dopuštenom brzinom od 60 km/h vozilo se moglo laganim kočenjem zaustaviti do mjesta sudara,

- da je brzina kretanja vozila oštećenog u trenutku sudara iznosila oko 61,78 km/h,

- da teretno vozilo odnosno kamion koji se kretao ulicom … u trenutku nezgode nije bio na glavnoj cesti te da kretanje teretnog vozila nije u uzročnoj vezi sa reagiranjem osiguranice tuženika,

- da je sada pok. J. V. bio zaposlen kao tapetar te da je u vrijeme štetnog događaja ostvarivao plaću od 1.000,00 kn i nagradu od 1.000,00 kn mjesečno te da je ostvarivao zaradu „radom na crno“ u iznosu od 6.000,00kn - 7.000,00 kn mjesečno,

- da je financijskim vještačenjem po vještaku I. M. utvrđena visina izgubljenog uzdržavanja drugotuženika kao razlika između obiteljske mirovine koju prima drugotužitelj i iznosa koji bi njegov sada pokojni otac izdvajao za njegovo uzdržavanje kao 1/3 dijela svojih primanja.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev prvo i drugotužitelja zaključivši da je za nastanak prometne nezgode isključivo kriva osiguranica tuženika te da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljima nastalu štetu, time da je prvotužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kn za naknadu materijalne štete obzirom da istu nije dokazala, dok je drugotužitelj odbijen za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na novčanu rentu i to za razliku od 17,50 kn po mjesečnom iznosu, obzirom da je istu previsoko zatražio, dok je zahtjev prvo i drugotužitelja u preostalom dijelu u cijelosti prihvaćen. Drugostupanjski sud djelomično je potvrdio je prvostupanjsku odluku, a djelomično je istu preinačio na način da je odbijen zahtjev prvotužiteljice za iznos od 17.800,00 kn sa pripadajućim kamatama koji je prekomjerno zatražen na ime materijalne štete.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u svezi s čl. 375. ZPP. Pored navedenog, tužitelj ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenu odgovornost osiguranice tuženika te ističe prigovor zastare samog prava na potraživanje naknade štete i zastare potraživanja kamata s osnove izgubljenog uzdržavanja, a u svezi s primjenom odredbe čl. 191. ZPP i čl. 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO) i to u odnosu i na utvrđenu visinu izgubljenog uzdržavanja. Ujedno revident ističe kako drugostupanjski sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada navodi da se radi istovjetnom tužbenom zahtjevu kod traženja naknade štete za izgubljeno uzdržavanje po osnovi zarade iz radnog odnosa i po osnovi rada na crno.

U odnosu na istaknuti revizijski prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP tuženik navodi da se drugostupanjski sud nije očitovao o žalbenim razlozima tuženika jer nije naveo temeljem čega i kojeg dokaza zaključuje da bi pok. J. V. zaradu „na crno“ostvarivao ubuduće, te temeljem čega zaključuje da je navodna zarada „ na crno“ prije štetnog događaja bila dokazana spornim rokovnikom. K tome ističe kako presuda u dijelu u kojem se utvrđuje visina izgubljenog uzdržavanja nema razloga.

Naime, sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer odluka suda drugog stupnja sadrži jasne i razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju stanju spisa te sadržaju isprava i zapisnika u spisu, stoga nema proturječnosti između sadržaja odluka i stanja spisa, odnosno sadržaja zapisnika. Također drugostupanjski sud se očitovao o svim žalbenim navodima tuženika kao i u odnosu na utvrđenu visinu izgubljenog uzdržavanja, te je u tom dijelu ocijenio pravilnim utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda i pravilnu primjenu materijalnog prava. Kako presuda nije proturječna niti sadržava takve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati ovaj revizijski prigovor nije utemeljen.

U pogledu navoda revidenta da je podneskom od 29. rujna 2008. došlo do preinake tužbenog zahtjeva obzirom da se prvi put temelji tužbeni zahtjev na činjenici „rada na crno“, valja reći da prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je u st. 3. propisano kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, kada tužitelj potražuje izgubljeno uzdržavanje i samo navodi da se u navedeno uračunava i tzv. zarada na crno, nisu navodi kojim je došlo do preinake tužbe u smislu prethodno citirane odredbe, te su u navedenom dijelu nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da nije došlo do preinake tužbe, slijedom čega nema niti zastare samog prava.

Revizijski navodi kojima tuženik preocjenjuje izvedene dokaze i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja prema odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na navode u pogledu odgovornosti.

Prema odredbi čl. 178. st. 1. ZOO u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje.

U odnosu na revidentov prigovor suodgovornosti vozača teretnog vozila u omjeru od 80%, a osiguranice tuženika u omjeru od 20%, valja reći kako je isti u cijelosti neosnovan obzirom da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da teretno vozilo odnosno kamion koji se kretao sporednom cestom nije niti bio na glavnoj cesti u trenutku prometne nezgode, a navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka i samog prometnog vještačenja kojim je utvrđena dinamika nastanka prometne nezgode. Stoga su u cijelosti navodi revidenta u ovom dijelu proizvoljni i ne koincidiraju sa utvrđenim činjeničnim stanjem koje niti ne može biti predmetom revizije, te stoga nije riječ o situaciji u kojoj je u prometnoj nezgodi sudjelovalo više od dva vozila.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare kamate zatražene za izgubljeno uzdržavanje u razdoblju od 10. svibnja 2000. do svibnja 2003., a koja kamata je zatražena podneskom od 29. rujna 2008. valja reći kako u konkretnom slučaju nije došlo do zastare obzirom da glavno potraživanje nije zastarjelo te stoga kamata kao akcesorno potraživanje, koje je nedjeljivo i čini cjelinu s glavnim dugom, odnosno prati glavno potraživanje, nije također zastarjela (čl. 295. st. 2. ZOO).

Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća, a na temelju utvrđenja u postupku, da je u konkretnom slučaju tuženik u obvezi naknaditi štetu u iznosima kako su to presudili nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava.

U odnosu na navode revidenta kako odluka o parničnom trošku nije zakonita, valja reći kako slijedom prethodno navedenog, nisu osnovani niti navodi revidenta u pogledu odluke u vezi parničnih troškova, te su i u tom dijelu nižestupanjski sudovi pravilno odlučili primjenom odredbi čl. 154., 155. i 158. ZPP.

Obzirom na navedeno, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika u odnosu na drugotužitelja budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena te je odlučeno kao u izreci ove presude.

Nadalje, obzirom da u odnosu na prvotužiteljicu pobijani dio revizije na prelazi iznos od 200.000,00 kn tuženik je podnio reviziju sukladno odredi čl. 382. st. 2. ZPP, odnosno izvanrednu reviziju.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga, revizija u odnosu na I-tužiteljicu treba sadržavati tri pretpostavke, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392. b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

Revident postavlja pitanja:

„Je li tuženik onemogućen u raspravljanju kada drugostupanjski sud svoju odluku utemelji na dokazima koji nisu izvedeni u parničnom postupku, te jesu li na ovaj način počinjene bitne povrede parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. i st. 2. u svezi čl. 354. st. 1. i čl. 299., čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP radi čega je potrebno odlučujući o reviziji primijeniti odredbu čl. 394. st. 1. ZPP, a sve imajući na umu pravne stavove koje je revizijski sud zauzeo u odlukama Gzz-333/03-2, Rev-1070/02-2 od 12. siječnja 2006. i Rev-2799/92-2 od 8. lipnja 1993.?

Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika (ovdje podnositelja revizije) drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer u presudi drugostupanjski sud samo konstatira postojanje svjedoka ali uopće je navodi što su iskazali svjedoci, ne navodi što je utvrđeno izvedenim dokazima i provedenim prometno-tehničkim vještačenjem, ne navodi od kakvog je utjecaja provedeno prometno vještačenje na ocjenu istinitosti iskaza svjedoka, ne obrazlaže u skladu s pravilima logike zašto iskaze nekih svjedoka ne prihvaća, pa samim tim drugostupanjski sud se nije uopće i očitovao, nije spomenuo i nije ocijenio konkretne prigovore i žalbene razloge tuženika na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora te je li pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjima iskazanim u odlukama Gzz-9/1991-2 Gzz-15/1991-2 od 24. travnja 1991.,II Rev-76/81 od 26. svibnja 1982-PSP 21/198 i Revx 1774/11-2 od 11. srpnja 2012.?

Je li pravilan stav drugostupanjskog suda u ovoj pobijanoj presudi prema kojem u slučaju prometne nezgode izazvane sa tri motorna vozila u pokretu i to vozila srodnika tužitelja, osiguranice tuženika teretnog vozila ne može se odlučivati o odgovornosti po osnovi krivnje (čl. 178. st. 2. ZOO/91) sva tri sudionika (sva tri motorna vozila u pokretu) ukoliko između svih vozila nije došlo do sudara nego da u tom slučaju pitanje odgovornosti osiguranice tuženika i teretnog vozila za štetu do koje je došlo u sudaru s vozilom srodnika tužitelja treba biti odlučeno u razrješenju međusobnih odnosa tuženika i osiguratelja teretnog vozila, a iako je nesporno utvrđeno da je vozač teretnog vozila I. V. svoji nezakonitim kretanjem izazvao drugog sudionika (osiguranicu tuženika) na kočenje koja je dovela do destabilizacije vozila osiguranice tuženika i do sudara sa vozilom srodnika tužitelja do koje nezgode ne bi došlo da nije bilo nezakonitog kretanja vozača teretnog vozila, te je i ovakav pravni stav drugostupanjskog suda u protivnosti sa pravnim shvaćanjem iznesenim u odlukama Revx-399/2009-2 od 2. rujna 2009. i Revx-303/2012 -2 od 3. travnja 2012.?“

U odnosu na prvo i drugo pitanje valja reći kako navodi iz samog pitanja nisu podudarni sa stanjem spisa, jer je sud izvršio uvid u kazneni predmet koji se nalazi u priklopu uz suglasnost stranaka, te u predmetu niti prvostupanjski sud niti drugostupanjski nisu temeljili odluke na dokazima koji nisu izvedeni. Ujedno obzirom na navode iz drugog pitanja treba napomenuti kada drugostupanjski sud prihvaća kao potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda, tada nema razloga da isti ponavlja i preocjenjuje izvedene dokaze, nego je dovoljno da se osvrne isključivo na žalbene navode. Stoga valja reći da osporena drugostupanjska odluka nije donesena na temelju nekog zauzetog shvaćanja u primjeni odredbi čl. 365., čl. 375. sve svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP (koje eventualno nije podudarno s nekim drugim shvaćanjem), dok se postavljena pitanja odnose na primjenu tih odredbi kod ocjene utvrđenja konkretnog činjeničnog stanja, odnosno iznijetih žalbenih navoda po ovom osnovu, za kakva pitanja (u čemu se i očituje razlika u razlozima zbog kojih se može podnijeti redovna revizija od razloga zbog kojih se može podnijeti izvanredna revizija) se ne može uzeti da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Trećim pitanjem revident se osvrće na primjenu odredbe čl. 178. st. 2. ZOO na temelju koje nije niti donesena pobijana odluka posebice iz već spomenutog razloga da nije niti utvrđeno da se teretno vozilo nalazilo na glavnoj cesti u trenutku predmetne prometne nezgode te da bi na taj način isto bilo i sudionik u prometnoj nezgodi, dok je navedenu odredbu drugostupanjski sud spomenuo isključivo kako bi se osvrnuo na žalbene navode te je isto obrazlagao kao podrednu situaciju, ali na istoj nije niti utemeljena pobijana odluka, stoga ovo pitanje nema razloga važnosti.

Obzirom da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, valjalo je u odnosu na navedena pitanja temeljem odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP reviziju tuženika protiv prvotužiteljice odbaciti, i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer je ocijenjeno u smislu odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

Zagreb, 12. studenoga 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović Ivanišević, v.r.