Rev-812/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-812/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja T. B. iz Č., koga zastupa B. P., zaposlenik SSSH Županijsko povjereništvo OR protiv tuženika O. ” d.d. Osijek, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-922/97 od 26. lipnja 1997. godine, kojom je po žalbi tužitelja potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, broj: Pr-393/95 od 10. ožujka 1997. godine, u sjednici održanoj dana 08. svibnja 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž- 922/97 od 26. lipnja 1997. godine i presuda Općinskog suda u Osijeku, broj: Pr-393/95 od 10. ožujka 1997. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

“Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja T.B. iz Č., koji glasi:

Nalaže se tuženiku O. d.d. iz O., da tužitelju T.B. iz Č., na ime naknade štete s osnova povrede na radu isplati štetu u visini od 148.000,00 kn, kao i svakomjesečnu razliku plaće koju je tužitelj primao za vrijeme bolovanja uslijed povrede na radu i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, odnosno utvrđene svakomjesečne razlike po dospjeću, pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročene parnične troškove, sve to u roku od 8 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao neosnovan.”

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i donese presudu kojom će poništiti kako prvostupanjsku tako i drugostupanjsku presudu Općinskog i Županijskog suda u Osijeku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja jer smatraju da je nastupila apsolutna zastara za potraživanje naknade štete proizišle tužitelju iz štetnog događaja tj. povrede na radu, koja se dogodila 17. svibnja 1990. godine, jer je tužbu podnio 15. rujna 1995. godine, dakle poslije proteka roka od pet godina.

Za štetu koju je tužitelj pretrpio na putu od kuće do radnog mjesta dana 20. kolovoza 1991. godine uslijed eksplozije granate da tužena nije odgovorna za tužitelju nastalu štetu, jer se ne radi o šteti na radu ili u svezi s radom u smislu čl. 23. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, to zbog toga jer ne postoji uzročna veza između procesa rada tuženika i tako nastale štete tužitelju.

U st. 1. čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a st. 2. je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Navedeno znači da objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina, računajući od dana nastanka štete se primjenjuje kad subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka. Objektivni rok zastare potraživanja naknade štete počinje teći od nastanka štete. To se vrijeme ne mora podudarati s vremenom učinjene štetne radnje odnosno štetnog događaja. Objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja, kako to smatraju nižestupanjski sudovi.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa tj. da je nastupila apsolutna zastara za štetu što ju trpi tužitelj iz štetnog događaja od 17. svibnja 1990. godine, nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi, da li se dogodio navedeni štetni događaj u kojem je tužitelju nastala šteta, da li je tužena odgovorna za tu nastalu štetu tužitelju, zatim su propustili utvrditi koju sve štetu tužitelj potražuje iz navedenog štetnog događaja, što znači da tužitelj treba određeno specificirati pravne osnove za pojedine vidove materijalne i nematerijalne štete, navodeći i visinu iznosa koje potražuje po istima iz navedenog štetnog događaja. Ovo zbog toga jer su rokovi zastare za pojedine vidove potraživanja naknade štete različiti. Tako za štetu s osnova izgubljene zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad oštećeni saznaje kad prestaje privremena spriječenost za rad. Rok zastare za potraživanje naknade nematerijalne štete počinje teći od dana završetka liječenja oštećenog, jer je tek od tog momenta saznao za štetu. Navedeno znači da za sva eventualna osnovana potraživanja tužitelja iz štetnog događaja od 17. svibnja 1990. godine i nije nastupila zastara.

Budući da tužitelj nije specificirao svoje potraživanje po prvom, a ni po drugom štetnom događaju, to nije moguće ocijeniti za koji dio traženja je tužitelja bilo osnovano odbiti s njegovim traženjem iz štetnog događaja koji se dogodio 20. kolovoza 1991. godine za koju štetu i po stajalištu ovog suda tužena ne bi bila u obvezi naknaditi tužitelju, jer je tužitelj istu pretrpio na putu od kuće do mjesta rada uslijed eksplozije granate, a to se ne može smatrati štetom na radu ili u svezi s radom, jer ne postoji uzročna veza između procesa rada tuženika i tužitelju tako nastale štete.

Iz iznijetih razloga temeljem odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92 i 112/99) reviziju je trebalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 08. svibnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jasenković, v. r.