Revr-589/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 589/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. J. P. iz S., koju zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika Kliničke bolnice Split, radi zaštite prava i naknade plaće, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 31. listopada 2002. godine, br. Gž-2479/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 10. siječnja 2002. godine, br. P-1083/97, u sjednici održanoj dana 16. prosinca 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice I. J. P. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je otkazom ugovora o radu na određeno vrijeme klasa: 112- 03/95-03/505, ur. br.: 2181-147-97-01-01-25 od 17. travnja 1997. g. i odluka klasa: 112- 03/95-03/550, ur. br.: 2181-147-97-01-02-27 od 3. lipnja 1997. g. povrijeđeno tužiteljičino pravo na rad kod tuženika na radno mjesto "pomoćna radnica" na Klinici za unutarnje bolesti tuženika, pa se otkaz ugovora o radu na određeno vrijeme od 17. travnja 1997. g. i odluka od 3. lipnja 1977. g. poništavaju.

II. Dužan je tuženik u roku 8 dana isplatiti tužiteljici iznos od 937,91 kunu sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 426,85 kuna od 1. travnja 1997. g. do isplate, te na iznos od 511,06 kuna od 1. svibnja 1997. g. do isplate.

III. Za više traženo od dosuđenog u točkama I i II izreke i to za dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se obveže tuženik da omogući tužiteljici rad na radnom mjestu "pomoćna radnica" na Klinici za unutarnje bolesti na neodređeno vrijeme i s njom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sve u roku id 8 dana, a u protivnom da taj ugovor zamijeni presuda, te za iznos od 84.530,43 kune za zatraženim pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime plaće, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan."

Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti ili da se u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnilo nadležno državno odvjetništvo. Revizija nije osnovana.

Prema reviziji obrazloženje prvostupanjske presude proturječi izreci, a u obrazloženju drugostupanjske presude da je navedeno niz nelogičnosti. Tako, da je izrekom prvostupanjske presude poništena odluka o otkazu ugovora o radu, dok u obrazloženju stoji da je ista odluka utvrđena ništavom. Materijalnopravne posljedice poništenja odluke i utvrđenja ništavosti da su različite, jer poništenje djeluje ex nunc, zbog čega da se ima smatrati da tužiteljici pripadaju prava kao da pobijane odluke nije ni bilo. Između obrazloženja drugostupanjske i prvostupanjske presude da postoji proturječnost, jer da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica ugovor o radu na određeno vrijeme potpisala 15. ožujka, a drugostupanjski sud utvrđuje da je to učinila 17. ožujka 1997. godine. Time da je učinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92,112/99 i 117/03: dalje ZPP).

Točno je da su izrekom prvostupanjske presude, a u skladu s tužbenim zahtjevom, poništene odluke tuženika od 17. travnja 1997. godine klasa: 112-03/95-03/505, ur. br. 2181- 147-97-01-01-25 i od 3. lipnja 1997. godine klasa 112-03/95-03/550, ur. br. 2181-147-97-01- 02-27, dok je u obrazloženju iste presude (str. 6.) rečeno da je "valjalo utvrditi ništavom" odluku o otkazu ugovora o radu, što su materijalnopravno različiti instituti, zbog različitih pretpostavki za pobojnost odnosno ništavost. Međutim što se tiče posljedica poništenja i utvrđenja ništavim spornih odluka, one su u konkretnom slučaju istovjetne glede prava i obveza ugovornih stranka. Stoga, nedosljednost na koju se u reviziji ukazuje ne čini prvostupanjsku presudu nerazumljivom. Budući je predmet ovoga spora poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 15. ožujka 1997. godine, te obvezivanje tuženika na sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s tužiteljicom uz isplatu izgubljene plaće, okolnost je li tužiteljica taj ugovor potpisala 15. ožujka (prvostupanjski sud ostavlja i mogućnost da je ugovor bio potpisan 27. ožujka – str. 6. presude) 1997. godine ili 27. ožujka 1997. godine, kako je to navedeno u obrazloženju drugostupanjske presude, za ovaj spor nema značaja, pored nesporne činjenice da je tim ugovorom ugovoren rad tužiteljice kod tuženika na određeno vrijeme i to od 15. ožujka do 13. travnja 1997. godine. Stoga, po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

U dosadašnjem postupku je utvrđeno da je tužiteljica sklopila ugovor o radu s tuženikom na određeno vrijeme od 15. ožujka do 13. travnja 1997. Tuženik je otkazao taj ugovor o radu odlukom od 17. travnja 1997. godine zbog teške povrede obveza iz radnog odnosa, s tim da prema otkazu radni odnos tužiteljici prestaje 22. ožujka 1997. godine (prije isteka roka na koji je ugovor sklopljen). Pobijanim presudama poništene su osporene odluke tuženika, jer izvanredni otkaz nije dan u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu radne obveze. Međutim, s obzirom na ugovor o radu na određeno vrijeme od 15. ožujka 1997., nižestupanjski sudovi su utvrdili da je radni odnos tužiteljice na temelju zakona prestao istekom vremena na koje je ugovor bio sklopljen, tj. 13. travnja 1997. godine.

Dakle, suprotno revizijskim navodima, u postupku nije utvrđeno da bi tužiteljica u vremenu za koje je važio navedeni ugovor o radu na određeno vrijeme sklopila neki drugi ugovor o radu, zbog čega su nižestupanjski sudovi pravilno o trajanju radnog odnosa tužiteljice odlučili, kao da nije bilo spornog otkaza i to na temelju ugovora o radu od 15. ožujka 1997. godine.

Prema odredbi čl. 10.st. 3. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 114/03; dalje ZR) određeno je, da ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom. U odredbi čl. 103. toč 2. ZR također je propisano da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje sklopljen. Prema tome, samom okolnošću što tuženik nije obavijestio tužiteljicu da joj istekom roka prestaje radni odnos, radni odnos tužiteljice nije prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, jer ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je sklopljen po samom zakonu. Dosljedno tome, stajalište je ovoga suda da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao pod toč. III. izreke prvostupanjske presude.

Zbog iznesenih razloga ovaj sud smatra da revizija tužiteljice nije osnovana, pa je na temelju čl. 393. ZPP odbijena.

U Zagrebu, 16. prosinca 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v. r.