High Commercial Court dismisses appeal on costs, adjusting award based on hearing scope and tariff rules.
Legislator summary
AI generatedThe High Commercial Court dismissed the plaintiff's appeal as unfounded while partially allowing the defendant's appeal regarding litigation costs. The court found the first-instance judge incorrectly applied tariff rules for a hearing that only involved statement of claims rather than evidence, awarding the defendant only half the fee. Consequently, the court adjusted the cost award to reflect the correct tariff application for the specific hearing scope.
Legislator headnote
AI generatedČlanci 380. točka 3. ZPP; Tbr. 8. t. 1., 8. t. 3., 9. t. 2., 10/5. Tarife; The appellate court must amend a lower court's cost decision when the scope of a hearing was mischaracterized, requiring fees to be calculated based on the actual proceedings held rather than the general tariff provision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 88 Pž-5194/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja HIDROBEL d.o.o. Belišće, Starovalpovački put 1, OIB 90047074492, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Zvonarević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika DVORAC d.o.o. Valpovo, Reljkovićeva 16, OIB 15734642164, kojeg zastupa punomoćnica Margareta Krivić, odvjetnica u Osijeku, radi isplate iznosa od 146.994,50 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja i tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-943/2015-28 od 20. lipnja 2018., 4. listopada 2019.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-943/2015-28 od 20. lipnja 2018.
r i j e š i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-943/2015-28 od 20. lipnja 2018. u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 20.101,25 kn.
II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-943/2015-28 od 20. lipnja 2018. u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn.
III. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-943/2015-28 od 20. lipnja 2018. u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 781,25 kn i rješava:
Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka od 781,25 kn (sedamstoosamdesetjedna kuna i dvadesetpet lipa).
IV. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-943/2015-28 od 20. lipnja 2018. u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kn i rješava:
Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 kn (tisućupetstošezdesetdvije kune i pedeset lipa) u roku od osam dana.
V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 169,12 kn (stošezdesetdevet kuna i dvanaest lipa), u roku od osam dana.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ružice Gagro iz Valpova poslovni broj Ovrv-845/15 od l9. lipnja 2015., a kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 146.994,50 kn sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2015. do isplate i troškom ovršnog postupka. Rješenjem o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 20.882,50 kn te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška od 4.687,50 kn. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude i rješenja o trošku, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da ovaj sud prihvati žalbu, ukine pobijanu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv rješenja o trošku, u dijelu u kojem je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška. Predlaže preinačiti rješenje o trošku na način da se naloži tužitelju plaćanje iznosa od 4.687,50 kn, kao i plaćanje troška sastavljanja žalbe u iznosu od 3.382,50 kn.
Niti jedna stranka nije podnijela odgovor na žalbu.
Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o trošku, dok je tuženikova djelomično osnovana.
Presuda i rješenje u pobijanom dijelu ispitani su u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata naknade za pitku i otpadnu vodu za mjesec travanj 2015. u preostalom neplaćenom iznosu od 146.994,50 kn. Između stranaka je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu sklopile Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće i Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda temeljem kojih bi tužitelj imao pravnu osnovu za povećanje cijene vode. Prvostupanjski sud je nadalje zaključio da sukladno odredbi članka 208. stavka 1. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj 153/09; dalje: ZOV) isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od prosječne cijene vodne usluge koja se primjenjuje na korisnike na njegovom vodoopskrbnom području koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema obvezan je odrediti cijenu vodne usluge sukladno načelima iz odredbe članka 197. stavka 5. ZOV-a, odnosno punog povrata troškova kako je utvrđeno zakonom kojim se uređuje financiranje vodnog gospodarstva, socijalne prihvatljivosti cijene vode i zaštite od monopola i sl., dok nezadovoljna stranka prema odredbi članka 208. stavka 3. ZOV-a ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni cijenu, a od odluke suda može tražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao svoju tražbinu zbog čega je njegov zahtjev za isplatom razlike naknade za pitku i otpadnu vodu za mjesec travanj 2015. ocijenio neosnovanim.
Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi nedostatni i nejasni. Navodi da je priložio dokaze na okolnost da je raniji ugovorni odnos između stranaka raskinut zbog čega se na konkretan slučaj ne može primijeniti Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji pitke vode za piće iz 2006. Prvostupanjski sud prilikom odlučivanja nije uzeo u obzir da je ugovor između stranaka raskinut u rujnu 2014. Tužitelj u žalbi ponavlja da je tuženika pozvao da do 25. kolovoza 2014. potpiše nove ugovore koje je prethodno tuženik odbio potpisati ili da se opredijeli za drugog isporučitelja vodnih usluga, a ukoliko tuženik ne bi zaključio nove Ugovore to bi predstavljalo jednostrani raskid ugovora. Tuženik je potvrdio tužitelju da je primio obavijest o raskidu predmetnih ugovora i sam tuženik u dopisu navodi da je u tijeku otkazni rok u trajanju od tri mjeseca kao i da cijene iz ugovora iz 2006. ostaju na snazi i u vrijeme trajanja otkaznog ugovora, pa se iz ovog dopisa tuženika može zaključiti da je tuženik želio raskid ugovora. Iz dopisa tužitelja, Kombela d.o.o. od 1. rujna 2014. i tuženika od 22. rujna 2014. može se shvatiti da sva tri trgovačka društva jasno očituju volju za raskid ugovora. Žalitelj smatra da je sud pogrešno interpretirao odredbu članka 208. ZOV-a jer je pogrešno zaključio da je tužitelj stranka koja je nezadovoljna cijenom pa da stoga treba u postupku pred sudom tražiti izmjenu cijene. Suprotno tome tužitelj smatra da je na temelju navedene odredbe valjalo utvrditi da je tuženik nezadovoljna strana koja je trebala pokrenuti sudski postupak radi izmjene cijene vode. Ističe i da odredba članka 208. stavka 3. tog zakona implicira da se sudski postupak može pokrenuti samo ukoliko bi se osporavalo da je odluka o cijeni donesena na zakonit način, odnosno da je isporučitelj nije odredio sukladno odredbi članka 208. i članka 197. stavka 5. ZOV-a.
Tuženik u žalbi u bitnom navodi da mu je prvostupanjski sud priznao troškove sastava obrazloženog podneska od 11. listopada 2016. u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iako takvo odmjeravanje nagrade nije predviđeno odredbama Tarife te smatra da za njegov sastav ima pravo na nagradu u punom iznosu prema Tbr. 8/1 Tarife, odnosno 2.500,00 kn uvećano za PDV. Navodi i da mu je za zastupanje na ročištu od 12. studenog 2015. i 8. prosinca 2015. također priznao iznos od 50% nagrade iz Tbr. 7/1 Tarife, odnosno iznos od 1.250,00 kn iako se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na trošak u iznosu od po 2.500,00 kn uvećano za PDV. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije ostvarena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. U odnosu na žalbene navode tužitelja, ocjena je ovog suda da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice i na koje je primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava.
Tuženik je s društvom Kombel d.o.o. 15. svibnja 2006. sklopio Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće (str. 13. spisa) i Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda (str. 14. spisa). Tim ugovorima određena je cijena vode za piće i cijena troškova pročišćavanja komunalnih otpadnih voda. Pravni sljednik društva Kombel d.o.o. je tužitelj koji je kao novoosnovano društvo preuzeo prava i obveze i dio imovine društva Kombel d.o.o. pa tako i predmetne ugovore.
Iz spisa proizlazi da je društvo Kombel d.o.o. (str. 45. spisa) uputio 1. rujna 2014. tuženiku obavijest o raskidu ugovora uz obrazloženje da se ugovori koje je tuženik sklopio s društvom Kombel d.o.o. ne prenose po sili zakona, već da je potrebno s društvom Hidrobel d.o.o. sklopiti ugovor o isporuci vode za piće i radi pročišćavanja otpadnih voda.
Društvo Kombel d.o.o. osnovalo je novo društvo Hidrobel d.o.o. na osnovi plana podjele društva s osnivanjem novog društva, a ovaj sud je uvidom u sudski registar Trgovačkog suda u Osijeku utvrdio da je osnivanje društva Hidrobel d.o.o. upisano u sudski registar 13. veljače 2014. (Tt-13/5740-7).
Iz Ugovora o prijenosu (ustupanju) Ugovora o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora sklopljenog 20. veljače 2014. između društva Kombel d.o.o. kao prenositelja i tužitelja kao primatelja, te društva Duropack Belišće d.o.o. proizlazi da su ugovori koje je sklopio Kombel d.o.o. u pogledu obavljanja djelatnosti proizvodnje i prijenosa pitke vode te komunalnih voda preneseni na tužitelja, a tužitelj ne tvrdi drugačije. Slijedom navedenog kod ovakvog stanja stvari pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da prednik tužitelja ne može raskinuti ugovore koji su preneseni na tužitelja.
Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio primjenom odredbe članka 208. stavka 3. ZOV-a da je nezadovoljna strana tog ugovora tužitelj koji traži višu cijenu za isporuku vode pa sukladno navedenom članku ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu, a do odluke suda nezadovoljna strana može tražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode.
Kako je Vijeće za vodne usluge donijelo privremeno rješenje 11. lipnja 2015. o određivanju cijene isporuke vode i cijenu prihvata i pročišćenja otpadnih voda (str. 59. i 60. spisa), to ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se do donošenja navedenog rješenja cijene vode i prihvat i pročišćavanje otpadnih voda ima obračunavati prema cijena iz Ugovora iz 2006. godine, pa je tako trebao biti i obračunat i iznos za mjesec prosinac 2014. Slijedom toga se zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na isplatu više obračunatih cijena ukazuje pravilnim.
Ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima tužitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilno i zakonito pružio konkretnu zaštitu tuženiku.
U odnosu na sporedno potraživanje s osnove troškova parničnog postupka, prvostupanjski je sud, međutim, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Tako je pogrešno prvostupanjski sud dosudio trošak sastavljanja podneska od 19. siječnja 2016. u iznosu od 1.250,00 kn, uvećano za PDV, što čini 50% nagrade iz Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa). Pitanje je li navedeni podnesak obrazložen ili nije, nije odlučno za primjenu Tbr. 8. t. 1. Tarife već je odlučno radi li se o podnesku kojim se daje odgovor na tužbu, podnosi prigovor protiv platnog naloga ili se radi o obrazloženom podnesku kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka. Prema tome, budući da tuženikov podnesak od 19. siječnja 2016. ne predstavlja niti jedan od podnesaka koji su izričito navedeni u Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak navedenog podneska valjalo je ocijeniti primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife, što znači da tuženik ima pravo na 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. Tarife, a to čini iznos od 625,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u smislu Tbr. 42. Tarife, odnosno za iznos od 156,25 kn. Tuženik neosnovano u žalbi osporava trošak ročišta od 12. studenog 2015., navodeći da se na navedenom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, a ne o procesnim pitanjima. Uzimajući u obzir sadržaj zapisnika s navedenog ročišta (str. 102. spisa) vidljivo je da se na navedenom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Stranke su samo konstatirale tvrdnje iz tužbe i prigovora, nakon čega je ročište odgođeno radi tužiteljevog očitovanja na zaprimljeni podnesak tuženika od 11. studenog 2015. Stoga je trošak navedenog ročišta prvostupanjski sud pravilno dosudio primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife i priznao tuženiku trošak od 1.250,00 kn.
Međutim, osnovani su tuženikovi žalbeni navodi da mu je prvostupanjski sud za zastupanje na ročištu održanom 8. prosinca 2015. trebao priznati troškove u punom iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV, a ne 1.250,00 kn uvećano za PDV budući da se na tom ročištu zaista raspravljalo o glavnoj stvari.
Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a preinačiti rješenje o trošku prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak od 781,25 kn (neosnovano dosuđeni iznos za podnesak od 19. siječnja 2016. od 1.562,50 kn umanjen za iznos od 781,25 kn koliko tuženiku osnovano pripada) i u dijelu u kojem je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.562,50 kn (razlika između dosuđenog iznosa od 1.562,50 kn i iznosa od 3.125,00 kn koliko tuženiku osnovano pripada za ročište od 8. prosinca 2015.).
U preostalom dijelu valjalo je odbiti tužiteljevu i tuženikovu žalbu kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsko rješenje primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.
Tuženik ima pravo na naknadu troškova sastava žalbe prema vrijednosti pobijanog dijela (4.687,50 kn) sukladno Tbr. 10/5 Tarife u iznosu od 250,00 kn što uvećano za PDV od 25% prema Tbr. 42. Tarife iznosi 312,50 kn te uvećano za sudsku pristojbu na žalbu protiv rješenja u iznosu od 200,00 kn prema Tar. br. 3. stavka 2. ZSP-a ukupno iznosi 512,50 kn. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio sa 33% pripadaju mu troškovi žalbenog postupka u iznosu od 169,12 kn.
Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 4. listopada 2019.
Sudac
Jagoda Crnokrak
Broj zapisa: 1788e-aa445
Kontrolni broj: 02b3d-476c9-be8d2
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=JAGODA CRNOKRAK, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.