Rev-x-78/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 78/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. H. d.d. O., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva P., S. F., K. P. iz R., protiv tuženika N. R. d.o.o. L., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž- 4600/08 od 4. veljače 2009., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Opatiji br. P-489/03-89 od 23. srpnja 2008., u sjednici vijeća 15. svibnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja tuženik je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 560.009,87 kn, zajedno s pripadajućom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i troškove postupka u iznosu od 256.573,41 kn (toč. I.). S dijelom zahtjeva do utuženog iznosa od 740.999,39 kn tužitelj je odbijen (toč. II.). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kojim je isti tražio da mu tužitelj isplati iznos od 1.047.637,50 kn, sa zateznim kamatama od 24. studenoga 1999. do isplate, te iznos od 107.993,60 kn sa zateznom kamatom od 10. kolovoza 1998. do isplate (toč. III.). S dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj je odbijen (toč. IV.), a ujedno je odbijen zahtjev umješača na naknadu troškova postupka (toč. V.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu gdje je odbijen protutužbeni zahtjev za iznos od 1.0487.637,50 kn sa zateznim kamatama, te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (dio toč. III. prvostupanjske presude). Ujedno je ukinuta prvostupanjska presuda u toč. I. i u toč. III. izreke u dijelu gdje je odbijen protutužbeni zahtjev za iznos od 107.993,60 kn, sa zateznim kamatama, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Protiv dijela presude suda drugoga stupnja kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 1.047.637,50 kn s pripadajućim kamatama, tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, uz prijedlog da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda na način da se protutužbeni zahtjev u cijelosti usvoji, te tužitelj obveže na naknadu troškova postupka, odnosno podredno da se u tom dijelu ukinu nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve revizijske navode, te se predlaže reviziju odbiti i obvezati tuženika na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U revizijskoj fazi postupka predmet je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.047.637,50 kn, a koji iznos predstavlja iznos izvršenih ulaganja tuženika u prostor V. K. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o zakupu poslovnih prostorija 9. kolovoza 1993., time da je predmet zakupa bila V. K. u O. s okućnicom i pripadajućim prilazima i to na određeno vrijeme od 10 godina,

nom iznosu od 1500 DEM,

- da se tuženik obvezao plaćati zakupninu u mjeseč

- da je tuženik sukladno čl. 7. Ugovora o zakupu izvršio znatne radove na adaptaciji nekretnine,

- da je pred prvostupanjskim sudom proveden postupak osiguranja dokaza u predmetu R1-14/94, upravo u pogledu izvršenih ulaganja,

- da je 13. siječnja 1994. od strane Ureda za upravljanje imovinom Republike Hrvatske tuženiku kao zakupcu zabranjeno izvođenje radova na adaptaciji V. K., nakon čega je tuženik obustavio daljnje izvođenje radova,

- da je odlukom Vrhovnog suda br. Rev-81/04 utvrđeno da je vlasnik predmetne Vile K. R. H.,

- da je u predmetu P-442/07 kod Općinskog suda u Opatiji Republika Hrvatska podnijela tužbu protiv tužitelja i tuženika u ovom predmetu, a radi iseljenja i predaje u posjed predmetne nekretnine Republici Hrvatskoj.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili protutužbeni zahtjev tuženika, budući da tužitelj u ovom predmetu nije vlasnik sporne nekretnine – Vile K., pa ulaganja koja je tuženik izvršio u navedenu nekretninu nisu prešla u imovinu tužitelja, već u imovinu Republike Hrvatske. Stoga sudovi smatraju da nema uvjeta za primjenu pravila o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Tuženik u reviziji ponavlja tvrdnje iznesene u žalbi, da sudovi pravilno nisu prihvatili protutužbeni zahtjev prema pravilima o stjecanju bez osnove, ali da su nižesutpanjski sudovi bili dužni navedeni zahtjev razmotriti prema odredbi čl. 156. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje: ZV). Naime, tuženik tvrdi da se radi o deliktnoj odgovornosti za pretrpljenu imovinsku štetu nastalu tuženiku ulaganjem u predmetnu nekretninu, budući je tužitelj bio nesavjestan i nepošten, time što je doveo namjerno tuženika u zabludu da je vlasnik sporne nekretnine, jer da je tuženik znao da tužitelj nije vlasnik sporne nekretnine da tada tuženik sasvim sigurno ne bi sklopio Ugovor o zakupu i vršio znatna ulaganja u predmetni objekt.

Prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud na nju nije vezan. Iz toga slijedi da sud vezan na činjenične navode tužitelja, u konkretnom slučaju protutužitelja – tuženika.

Iz činjeničnih navoda tuženika proizlazi da je isti postavio zahtjev za povrat izvršenih ulaganja u skladu sa sklopljenim Ugovorom o zakupu, time da isti nije naveo činjenice iz kojih bi proizlazilo da u konkretnom slučaju potražuje naknadu štete, jer bi u tom slučaju tuženik morao navesti činjenice o kojima ovisi odštetna odgovornost tužitelja u ovom predmetu.

Iz obrazloženja odluke suda drugoga stupnja ne proizlazi da bi sud drugoga stupnja pozivanje na odredbu čl. 156. ZV kvalificirao kao novu činjenicu, već je istaknuto da je tek u žalbi tuženik počeo iznositi činjenice na kojima temelji zahtjev za naknadu štete. Stoga je pravilno sud drugoga stupnja naveo da se nove činjenice i novi dokazi ne mogu iznositi u žalbenoj fazi u smislu odredbe čl. 352. ZPP, a radi čega sud drugoga stupnja nije počinio nog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 352. ZPP. bitnu povredu odredaba parnič

Neosnovana je i tvrdnja tuženika da ga tužitelj u konkretnom slučaju postupao namjerno, da ga namjerno doveo zabludu da je vlasnik sporne nekretnine, to tim više što je tek presudom revizijskog suda 2004. godine Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom sporne nekretnine.

Kako je tuženik podnio protutužbeni zahtjev i isti utemeljio na činjenicama iz kojih bi proizlazilo da isti potražuje od tužitelja stečeno bez osnove, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 210. ZOO kada su zahtjev tuženika odbili, budući da tužitelj nije vlasnik sporne nekretnine, pa ulaganjima u sporni objekt u imovinu tužitelja nije prešla nikakva imovina tuženika.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 166. ZPP, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu 15. svibanj 2013.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.