Rev-319/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 319/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. M. iz Z., koga zastupa O. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. veljače 1997. godine, br. Gž 5848/96-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. travnja 1996. godine, br. Pn 2543/94, u sjednici održanoj dana 8. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda obvezana je tuženica platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 205.000,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio presudu prvostupanjskog suda, te pored navedenog iznosa dosudio tužitelju na ime naknade štete još daljnji iznos od 140.000,00 kn. Protiv presude drugostupanjskog suda tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženica neosnovano prigovara u reviziji da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), jer da presude nižestupanjskih sudova nemaju razloge o odlučnim činjenicama, pogotovo onima, koje bi upućivale na podijeljenu odgovornost tužitelja i I. G., jer naprotiv te presude imaju jasne i dostatne razloge o navedenoj odlučnoj činjenici.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala na radu kod tuženika kada je vojnik I. G. bacio bombu u prostoriju u kojoj se nalazio tužitelj, a koja bomba je eksplodirala.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao zapovjednik kuharskog voda, da je vojnik I. G. 21. veljače 1992. godine aktivirao ručnu bombu u njegovoj kancelariji u krugu vojarne B., da je tužitelj tom zgodom dobio teške i za život opasne ozljede, da je spomenuti vojnik u kaznenom postupku oglašen krivim i kažnjen za djelo pokušaja ubojstva.

Također je taj sud utvrdio da prije toga tužitelj i štetnik nisu bili ni u kakvom sukobu, a da je napad štetnika bio usmjeren prema trećoj osobi, koja se navedene zgode nalazila u istoj prostoriji, dok je tužitelj nakon što je štetnik bacio u prostoriju bombu nastojao ovu izbaciti.

Odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom proizlazi iz čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03), koji je u međuvremenu stupio na snagu, a za koju Republika Hrvatska odgovara po Općim pravilima o odgovornosti za štetu koja nema karakter ratne štete, kao što je ovdje slučaj.

Na temelju prije spomenutih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj nije bilo čime doprinio šteti, a glede postupka štetnika tj. vojnika I. G. tuženica odgovara po spomenutim zakonskim odredbama u vezi sa čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86 i 46/92).

Po spomenutoj zakonskoj odredbi poslodavac odgovara radniku za štetu koja mu je nastala na radu ili u svezi s radom, a može se osloboditi te odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala uslijed djelovanja više sile, radnjom treće osobe ili krivnjom samog radnika.

Štetnik, tj. vojnik I. G. ne smatra se trećom osobom, a za štetu koju je on učinio upravo odgovara država, tj. tuženica na temelju odredaba prije spomenutog Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata,.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj te zgode dobio brojne vrlo teške tjelesne ozljede, da su one uzrokovale fizičke boli, da je pretrpio i strah pa je u vezi s tim prvostupanjski sud dalje utvrdio trajanje i jačinu tih boli kao i straha.

Jednako tako je taj sud utvrdio da su spomenute ozljede kod tužitelja ostavile trajne posljedice koje su njegovu životnu i radnu sposobnost smanjile za 100%, tako da je on umirovljen u invalidskoj mirovini, te da su spomenute ozljede uzrokovale naruženost koja se sastoji u brojnim ožiljcima po tijelu, a posebno da su na trbuhu vidljivi veliki ožiljci kao posljedica šivanja i općenito da se radi o jako uočljivim ožiljcima.

Dalje je taj utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 4 mjeseca po 6 sati dnevno. Zbog brojnosti i težine ozljeda koje je tužitelj zadobio, te trajanja i jačine fizičkih boli koje je zbog tih ozljeda pretrpio ovaj sud smatra, jednako kao i drugostupanjski sud da iznos od 30.000,00 kn nije prevelik kao satisfakcija za konkretne boli.

Jednako tako, po mišljenju ovoga suda, drugostupanjski sud nije dosudio tužitelju preveliku satisfakciju za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti budući da se radi o potpunom gubitku radne sposobnosti osobe koja je bila u srednjoj životnoj dobi. U vezi s tim nije osnovan prigovor u reviziji da nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir da tužitelj prima invalidsku mirovinu, jer se takvo primanje ne uračunava u spomenutu naknadu štete dok su sudovi nižeg stupnja prilikom utvrđivanja visine ove naknade uzeli u obzir naknadu koju za invalidnost tužitelj prima od zajednice zdravstvenog osiguranja.

Nema sumnje da je takav događaj koji je morao preživjeti tužitelj, te u vezi s tim zbog posljedica koje su nastupile zbog ranjavanja kod njega uzrokovao strah takvog intenziteta, za kojeg po mišljenju ovoga suda, nije prevelika satisfakcija od 25.000,00 kn koliko mu je s tog naslova dosudio drugostupanjski sud.

Zbog brojnih ožiljaka na tijelu koji su tužitelju trajno ostali i po mišljenju ovoga suda ni naknada za naruženje u iznosu od 40.000,00 kn nije prevelika.

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć kroz četiri mjeseca po 6 sati dnevno, po mišljenju ovoga suda, naknada od 5.000,00 kn za pomoć koja je toliko trajala nije prevelika.

Iz svih navedenih razloga je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 8. lipnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.