Rev-1684/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1684/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz S., koga zastupa I.S., odvjetnik u S., protiv tuženice ZOIO C. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Okružnog suda u Splitu od 27. studena 1992. br. Gž 3082/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 26. lipnja 1992. br. P 14/92, u sjednici održanoj dana 5. listopada 1993.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezana je tuženica platiti tužitelju temeljem naknade štete iznos od 322.158 hrvatskih dinara zajedno s kamatama i parničnim troškom dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvaatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj ne iznosi konkretno koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka su učinili sudovi nižega stupnja, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, ali nije našao da postoji takva povreda predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno koliki je opseg odgovornosti tuženice za štetu.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljevim osobnim automobilom neposredno prije štetnog događaja upravljao njegov sin S., da je na dijelu puta kojim je imenovani upravljao automobilom dopuštena brzina do 60 km/s, da se to vozilo kretalo 84 km/s, i to da je tom brzinom ušlo u oštri zavoj u kojem je kritična brzina 90 km/s, da se ususret automobilu tužitelja kretao kamion koji je zahvatio dio kolnika kojim se kretalo osobno vozilo, pa je vozač nakon što je primijetio kamion najprije udario u desno a zatim skrenuo u lijevo te se prevrnuo time da nije došlo do dodira između automobila i kamiona, a da je vozač tužiteljeva automobila mogao smanjiti brzinu nakon što je primijetio kamion ali da to nije učinio. Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su, po mišljenju ovoga suda, pravilno zaključili s obzirom na težinu i značaj kršenja propisa o sigurnosti prometa na javnim putovima kako vozača tužiteljeva automobila tako i vozača kamiona da doprinos vozača tužiteljeva automobila štetnom događaju nije manji od 60%.

Taj vozač je naime, po stajalištu ovoga suda, teško prekršio spomenute propise kada je vozeći noću znatno iznad dopuštene brzine kretao se u oštrom zavoju, a brzinu nije smanjio ni nakon što je primijetio kamion koji je dolazio iz suprotnoga smjera.

Iz tih razloga sudovi nižega stupnja nisu pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 174. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske) na njegovu štetu.

Stoga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 5. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.