I Kž-15/2001-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-15/01-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednika vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. R., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. studenog 2000. godine broj K-13/00, u sjednici održanoj dana 10. svibnja 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.R., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu proglašen je krivim opt. K.R. zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. KZ, čl. 216. st. 1. KZ, čl. 224. st. 1. KZ, te čl. 311. st. 2. KZ, i osuđen, primjenom odredaba čl. 60. KZ, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je kaznu, na temelju čl. 63. KZ, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 31. kolovoza 2000. godine, pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju T.R., odvjetniku iz K., iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona, i to samo u odnosu na kaznena djela iz čl. 218. st. 2. KZ iz toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, te odluke o kazni, s prijedlogom da se

prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda optuženika ili optuženiku izreknu blaže pojedinačne kazne, a time i jedinstvena kazna zatvora.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u toč. 1. i 2. izreke s obzirom na žalbene navode optuženika, a i po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 2. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi presudom suda prvog stupnja u toč. 1. i 2. izreke bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, i to u pitanju je li u pogledu kaznenog djela primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (čl. 368. st. 1. toč. 4. ZKP). Stoga je i pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je opt. K.R. djelom pod toč. 1. od 2. lipnja 2000. godine, kao i djelom od 25. kolovoza 2000. godine pod toč. 2. izreke pobijane presude, počinio dva kvalificirana kaznena djela razbojništva uporabom oružja, uz čl. 218. st. 2. KZ, te nastavno, nakon što je za svako od djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od četiri godine, primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. KZ, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u označenom vremenskom trajanju.

Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, suprotno tvrdnjama žalbe u konkretnom slučaju ne može se raditi o jednom produljenom kaznenom djelu kvalificiranog razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ.

Naime, nije sporno u teoriji, ni u sudskoj praksi, a to odgovara i samom pojmu produljenog kaznenog djela, kako je ono sada normirano u odredbi čl. 61. Kaznenog zakona, da je potrebno više konstitutivnih elemenata za ovu pravnu konstrukciju, a prije svega počiniteljeva namjera da počini više istih, ili istovrsnih kaznenih djela, koja onda s obzirom na način počinjenja, kao i vremensku povezanost, ali i druge stvarne okolnosti djelu daje jedinstvenu cjelinu.

Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, suprotno stajalištu žalbe, u konkretnom slučaju kaznena djela iz toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, su dva odvojena kaznena djela, počinjena u realnom stjecaju, kojima se, osim što su oba djela počinjena na štetu iste poslovnice Karlovačke banke u D., drugih kohezijskih elemenata, a da bi se moglo raditi o produljenom kaznenom djelu, nema.

Čak što više kod optuženika je u trenutku počinjenja drugog kaznenog djela razbojništva 25. kolovoza 2000. godine postojala jače izražena kriminalna volja, upravo iz razloga što je vidio da je prvi put uspio otuđiti novac, iz iste poslovnice, ocjenjujući pritom da mu djelatnice te poslovnice G.K. i U.K.-B. nisu mogle pružiti ozbiljniji otpor, pa su postupile po traženju optuženika, čime se on i te kako koristio.

Kod kaznenih djela pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude radi se o učinima teških kaznenih djela kvalificiranog razbojništva uporabom oružja, zbog čega je i krajnje upitna konstrukcija produljenog kaznenog djela sa stajališta generalne prevencije, a istovremeno ne može se reći da postoji i vremenska povezanost jedne i druge radnje, jer razmak od skoro tri

mjeseca predstavlja duže vremensko razdoblje i upućuje na nepostojanje vremenske povezanosti radnji, niti te radnje daju izgled jedinstvene cjeline.

Isto tako ocjenom provedenih dokaza ne može se reći da je kod optuženika u odnosu na prvo i drugo djelo postojao jedinstveni plan i cilj da počini postepeno jedno, pa drugo djelo, kao jedinstveno produljeno kazneno djelo kvalificiranog razbojništva.

Stoga polazeći od zakonske definicije produljenog kaznenog djela, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema vezujućih elemenata koji bi kaznenim djelima pod toč. 1. i 2. dali kaznenopravni sadržaj produljenog kaznenog djela, a prije svega nema objektivnih elemenata za ocjenu o postojanju dviju istovrsnih djela koja su počinjena na bitno istovrstan način, kako je to već naprijed razloženo.

Stoga se ukazuje pogrešnim izloženo stajalište žalbe o postojanju produljenog kaznenog djela, te potreba za analognom primjenom takove koncepcije kao što je ona primijenjena, i pod toč. 3. izreke pobijane presude, jer ista nije moguća u odnosu na kaznena djela pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude.

Iz svih izloženih razloga trebalo je odbiti žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona kada ista ne postoji u onom smislu kako ju to obrazlaže žalba.

Isto tako, nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni, posljedično i zbog stava o postojanju povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, tvrdnjom da su kaznena djela pod 1. i 2. izreke u stvari jedno produljeno kazneno djelo kvalificiranog razbojništva što bi onda svakako imalo utjecaja na visinu izrečene kazne zatvora optuženiku.

Međutim, ovdje se mora reći da su sve pojedinačno utvrđene, te izrečena jedinstvena kazna zatvora, a posebno one utvrđene za kaznena djela kvalificiranog razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ pravilno odmjerene.

Naime, ocjenjujući žalbene navode glede odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da utvrđene pojedinačne kazne, tako i izrečena jedinstvena kazna po vrsti i mjeri bude lakša, odnosno teža za počinitelja, a posebno okolnosti vezane za priznanje djela, a u odnosu na kaznena djela pod toč. 1.i 2. izreke da prema oštećenim osobama nije primjenjivao fizičku silu, njegove obiteljske i statusne prilike, njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, kao i činjenica da se radi o osobi srednje životne dobi koja do sada nije bila osuđivana, što upućuje na njegov raniji uredan predživot, dok posebne otegotne okolnosti nisu nađene. U tom sklopu trebalo je vrednovati i podatak sadržan u obrani optuženika, u dijelu gdje on ističe što ga je zapravo motiviralo na učin kaznenih djela, posebice onih pod toč. 1. i 2.

Zbog svega izloženog, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, svaka u trajanju od četiri godine, te izrečena jedinstvena kazna zatvora, i za ostala kaznena djela u vremenskom trajanju od pet godina, nisu prestrogo odmjerene, cijeneći naprijed izložene okolnosti, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno podatak da optuženik do sada nije bio počinitelj kaznenih djela već se radi o osobi koja je fakultetski obrazovana i koja je ostala bez zaposlenja, zbog čega se

i odlučio na počinjenje ovih djela, kako je to iskreno priznao u svojoj obrani, te uz navedeno da je veći dio novca otuđenog kaznenim djelima pod toč. 1.i 2. vraćen poslovnici K. banke u D. pa će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, utvrđenim pojedinačnim kaznama, te izrečenom jedinstvenom kaznom ostvariti se svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u vezi s čl. 6. KZ.

Iz tih razloga nije dakle osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, već je na temelju čl. 387. ZKP o žalbi optuženika presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 10. svibnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Katica Jelić