Kžm-55/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 55/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milivoja Mikora, kao predsjednika vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. P. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. listopada 2006., broj KMP-7/06, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, te branitelja optuženika, M. U., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. P., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. K. P., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 63. KZ-a, u izrečenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 26. lipnja 2006., pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju M. U., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Na temelju čl. 374. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, odvjetnik M. U. iz Z., koji je sjednici i nazočio, uz uvodno navedenu zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba ZKP-a, žalitelj nalazi da presuda suda prvog stupnja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a osim toga, u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika, s iskazom svjedokinje J. Ž., koji nije u skladu sa stvarnim njenim iskazom, čime je, smatra žalitelj, počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, u pobijanoj su presudi na listu broj 4 obrazloženja presude, dani jasni i potpuni razlozi o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih je sud prvog stupnja zaključio o postojanju kaznenog djela i kazneno-pravnoj odgovornosti te krivnji optuženika, koji su razlozi posve razumljivi, jasni i dostatni. Isto tako, sadržaj isprava zapisnika o iskazu svjedokinje J. Ž. u presudi je korektno i vjerodostojno reproduciran i suglasan njegovom stvarnom sadržaju, time da je sud prvog stupnja dao pravilnu ocjenu vjerodostojnosti tog iskaza, označujući zašto nalazi da je iskaz navedene svjedokinje kojeg je dala u istrazi istinit, za razliku od onog kojeg je dala na glavnoj raspravi.

U izloženom smislu nema, dakle, onih formalnih nedostataka opisanih u žalbi optuženika, ali niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno, te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbenim navodima žalitelja dovodi se u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda glede odlučne činjenice, koja proizlazi iz svjedočkog iskaza svjedokinje J. Ž., prema kojem je svjedok, M. Č., iz stana izišao nakon mobilnog poziva, time da je ona na zaslonu mobitela pročitala ime K. Kako se odmah nedugo iza toga vratio u stan s heroinom, ona je zaključila da je heroin kupio od optuženika.

Uz navedeno, iz svjedočkih iskaza svjedoka M. C., D. H. i K. A., koji su vršili opservaciju kuće M. Č., utvrđeno je da je u označeno vrijeme oko 21,30 sati, svjedok M. Č. doista izišao iz svoje kuće, ušao u vozilo optuženika P. K., gdje su oni uočili određenu primopredaju.

Potom se vratio u svoju kuću da bi pola sata iza toga izašao, kojom prilikom je legitimiran i dragovoljno izručio djelatnicima policije Odjela za droge navedenu količinu od 9,89 grama heroina, koji je bio pakiran u dva paketića. To su ujedno i razlozi zbog kojih sud prvog stupnja ispravno nije prihvatio obranu optuženika, te iskaz svjedoka M. Č. o tome da je razlog njihovog susreta bila pozajmica novca, koju su primopredaju mogli uočiti djelatnici policije prilikom izvršene opservacije.

Stoga se ukazuju u svemu ispravnim utvrđenja suda prvog stupnja, u kojima taj sud navodi iz kojih razloga ne vjeruje obrani optuženika, te iskazu svjedoka M. Č., odnosno izmijenjenom iskazu J. Ž. na glavnoj raspravi, posebno s obzirom na činjenicu da kod svjedoka M. Č. nije pronađen iznos koji bi bio navodni predmet pozajmice (2.500,00 – 3.000,00 kn), već iznos od 1.000,00 kn, a sve u uvjetima koji proizlaze iz sadržaja iskaza djelatnika policije da nakon povratka u kuću svjedoka M. Č., te njegovog ponovnog izlaska nakon 30 minuta, ovaj svjedok nikakvih drugih kontakata, osim s optuženikom, do vremena uhićenja nije imao.

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je posve pravilno ocijenio istinitim iskaz svjedokinje J. Ž. u istrazi, povezujući ga ispravno s iskazima svjedoka M. C., D. H. i K. A., temeljem kojih je iskaza u cjelini ispravno zaključio da je konkretne prigode opt. K. P. prodao M. Č. navedenu količinu opojne droge heroina, te se iz tih razloga isticane žalbene tvrdnje ne ukazuju, u bilo kojem smislu, takvima da bi dovele u sumnju pouzdanost izloženih činjeničnih zaključaka prvostupanjske presude, pa ni prijedlog za provođenje djelomične rekonstrukcije događaja, kojim se prijedlogom ništa više pri utvrđivanju činjeničnog stanja ne bi dobilo.

S obzirom na naprijed izloženo, sud prvog stupnja je u svemu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne, važne i indicijalne činjenice, te je za svoje činjenične zaključke, kako je to naprijed razloženo, dao potpune i pravilne razloge temeljem kojih je zaključio da je opt. K. P., M. Č. prodao 9,89 grama heroina zapakiranih u dva paketića, čime je ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno (i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja.

Žaleći se iz žalbene osnove odluke o kazni, žalitelj nalazi da je veći značaj sud prvog stupnja trebao dati optuženikovom statusu mlađe punoljetne osobe u vrijeme počinjenja djela, kao i u vrijeme suđenja, te njegovu raniju neosuđivanost, zbog čega smatra da bi se i primjenom odredaba o ublažavanju kazne postigle svrhe kažnjavanja.

Suprotno izloženim žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud imao u vidu sve okolnosti od kojih zavisi izricanje kazne, a posebno podatke o ličnosti mlađeg punoljetnika kako to proizlazi i iz izvješća Centra za socijalnu skrb M., saslušanja predstavnice navedenog Centra, kao i višeg stručnog suradnika Županijskog suda u Zagrebu mr. M. G. o njegovom dosadašnjem životu, a posebno činjenicu da je bio nedostupan za provođenje odgojne mjere pojačane brige i nadzora u ranijem postupku prema njemu, kao i posebne obveze u vidu prihvaćanja humanitarnog rada.

Sve to ukazuje da je sud prvog stupnja naprijed izložene okolnosti, koje se tiču ličnosti mlađeg punoljetnika, u dovoljnoj mjeri cijenio, a s druge strane našao da vrsta kaznenog djela kao i njegova težina, te način počinjenja, a posebno količina opojne droge heroina koja je bila predmetom neovlaštene prodaje, ukazuje i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda da se samo izricanjem kazne zatvora u vremenskom trajanju od jedne godine (zakonski minimum propisan za odnosno kazneno djelo) mogu ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.

S obzirom na naprijed izloženo nije, dakle, osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Prema svemu naprijed izloženom, a kako u pobijanoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP-a), presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP-a, kao u izreci.

U Zagrebu, 17. siječnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Milivoj Mikor, v.r.