Revr-114/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 114/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. H. iz L. O., kojega zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-564/11-2 od 3. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-244/07-12 od 2. prosinca 2010., u sjednici održanoj 6. srpnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova mjesnog prijevoza u iznosu 5.610,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određenim u izreci presude i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 1.875,00 kn (toč. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima stranka ne može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju st. 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Nadalje, prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 5.610,00 kn sa zateznim kamatama na ime naknade troškova mjesnog prijevoza u mjestu stanovanja i u mjestu rada tužitelja za razdoblje od l. studenoga 2002. do 1. rujna 2005.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj državni službenik zaposlen u Policijskoj upravi Ličko - senjskoj te da je u spornom razdoblju iz mjesta prebivališta u L. O. u mjesto rada u G. putovao osobnim automobilom,

- da je tuženica u spornom razdoblju tužitelju isplaćivala naknadu troškova međumjesnog prijevoza za odlazak na posao i dolazak s posla na relaciji L. O. - G. - L. O.,

- da tuženica nije isplaćivala tužitelju naknadu za mjesni prijevoz,

- da je udaljenost od kuće tužitelja do autobusne stanice oko 450 m, a udaljenost od autobusnog kolodvora u G. do mjesta rada tužitelja oko 750 m,

- da je isplatom troškova međumjesnog prijevoza tužitelju pokriven stvarni trošak mjesnog i međumjesnog prijevoza.

Utvrdivši da tužitelj nije imao većih troškova putovanja od onih troškova koje mu je tuženica naknadila na ime troškova međumjesnog prijevoza, nižestupanjski sudovi su primjenom odredaba čl. 201. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04), čl. 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 3/02) te pozivanjem na Tumačenje Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 18. rujna 2003. kao i primjenom odredbe čl. 52. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04), odbili tužbeni zahtjev.

Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje glasi:

- imaju li državni službenici pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza ukoliko moraju sa stanice međumjesnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz kako u mjestu rada tako i u mjestu stanovanja?

Nasuprot utvrđenju sudova da su troškovi međumjesnog prijevoza tužitelju obračunati na način da je istima pokrivena i udaljenost od kuće tužitelja u L. O. do autobusne stanice, i od autobusnog kolodvora u G. do mjesta rada tužitelja, postavljajući navedeno pitanje tužitelj ustraje u tvrdnji da tužitelj ima pravo i na troškove mjesnog javnog prijevoza u skladu s odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 3/02) i čl. 52. st. 2 Kolektivnog ugovora („Narodne novine“, broj 92/04).

Budući da se navedeno pitanje ne odnosi na činjenična utvrđenja koja proizlaze iz nižestupanjskih presuda, to pitanje nije važno za odluku u sporu.

Stoga je na temelju odredbe 392.b st. 3. ZPP valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 6. srpnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.