Revr-1323/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1323/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Đ. P. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvo P., R., L. & p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2483/08-2 od 12. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19433/04 od 2. travnja 2008., u sjednici održanoj 3. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se revizije tužiteljice i tuženika kao neosnovane.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tuženiku na ime razlike plaće isplatiti tužiteljici 16.071,20 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose i po stopi a kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 5.368,00 kn.

Točkom I. izreke odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 62.415,53 kn, sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih iznosa pobliže određenih u toj točki. Točkom III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 18.056,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe obiju stranka kao neosnovane i prvostupanjska presuda je potvrđena.

Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje parnične stranke – svaka u dijelu u kojem nije uspjela na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljica je izjavila reviziju zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja: je li prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog interpretiranja, sud treba prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika. Konkretno u predmetnom slučaju pojavilo se kao sporno pitanje – pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba sklopljenog 01. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001. (dalje: KU), odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužitelju plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU. Navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja. Stoga tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev. Tuženik je izjavio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

čenja Sporazuma postignutog u postupku mirenja održanog (1) glede tumačenja zna

10. ožujka 2004. i opstojnosti odredbe čl. 48. KU po sklopljenom Sporazumu u postupku mirenja, tj. je li Sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u svezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU i (2) glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje ističe da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Stoga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju tuženika u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizije nisu osnovane, a revizija tuženika u odnosu na drugo pravno pitanje koje se tiče odlučivanja o troškovima postupka nije dopuštena.

Sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka prijeporno je, je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu s čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba sklopljenog 01. lipnja 1999.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je od 01. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovnim mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana 01. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu 5,8%,

- da tužiteljici nakon 01. srpnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na shvaćanju da tužiteljici do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (počev od 01. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a sukladno čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok nakon 01. siječnja 2004. se sukladno čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom u čl. 48. st. 2. KU.

Obzirom da je tužiteljica za razdoblje od 01. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na ime potraživanja i razlike plaće do 01. siječnja 2004., a za razdoblje nakon toga sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice u visini koja nije sporna, a do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji u bitnom ističe da su sudovi izvan razdoblja od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, Razvoja grada i zaštitu okoliša i Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će pri usklađivanju prijedloga proračuna za sljedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud je u cijelosti suglasan sa stajalištem nižestupanjskih sudova da je sukladno čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka, a sve sukladno čl. 48. st. 4. KU.

Da su potpisnici KU htjeli primijeniti čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj jasno navode da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužiteljice koji ističe tijekom cijelog postupka pa tako i u reviziji da i Kolektivni ugovor od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži identičnu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće pa da u trenutku potpisivanja KU/99. se primjenjuje odredba čl. 48. st. 2. istog KU.

Kada se sklapao KU/97. na isti način treba tumačiti spornu odredbu, a to znači da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99. jer nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 48. st. 4. KU/97.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje niti u trenutku potpisa KU/97., a niti u trenutku potpisa sklapanja KU/99. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99. (odnosno čl. 47. st. 4. KU/97.), predviđeno prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu pregovaranje o usklađivanju osnovice iz dodatka na plaću. Činjenica da do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u svezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

U kontekstu izraženog pravnog pitanja tužitelja, zaključno treba reći da je svrha interpretiranja pojedinog propisa pa tako i kolektivnog ugovora utvrđenje pravnog sadržaja određene norme, koja nije u potpunosti na prvi pogled jasna, a sudovi su u konkretnom slučaju pravilnom interpretacijom utvrdili sadržaj i značenje čl. 48. KU. Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovice plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo počev od 01. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika je prijeporno je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR) na način da se stavlja izvan snage odredba između ostalog i čl. 48. st. 2. KU.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i tumačenje nižestupanjskih sudova i u svezi navedenog zaključka, jer je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice u smislu čl. 48. st. 4. KU, a ne izmjena cijele odredbe čl. 48. KU. Iz navedenog zaključka ne može se zaključiti drugo nego da je samo došlo do usklađivanja osnovice i dodatka na plaću, a samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU, slijedom čega je tuženik bio dužan između ostalog tužiteljici u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću isplaćivati plaću po osnovici najmanje 55% mjesečne prosječne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. Kolektivnog ugovora, odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su o povećanju osnovice i stalnog dodatka i u svezi toga su se sporazumjele, a time nisu derogirale čl. 48. KU.

Drugo pravno pitanje koje tuženik iznosi u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nižestupanjskih sudova o parničnom trošku nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud u odluci broj Revt-35/04 od 14. lipnja 2005., a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

Ovaj revizijski sud međutim ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište, odnosno stajalište nije podudarno sa citiranim stajalištem revizijskog suda.

Okolnost da je prema mišljenju tuženika obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Stoga nije riječ o pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392. ZPP), pa utoliko revizija tuženika nije dopuštena.

Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se tiče troškova postupka odbaciti kao nedopuštenu primjenom čl. 392. st. 2. ZPP.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 3. prosinca 2009.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.