Rev-774/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 774/2015-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i D. M. iz R., protiv tuženice C. o. d.d. Filijala P., P., OIB: …, zastupane po punomoćnici Ž. P., dipl. pravnici tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-3305/13-2 od 5. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-461/13-47 od 9. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2019.

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačavaju se presuda Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-3305/13-2 od 5. studenoga 2014., i presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-461/13-47 od 9. srpnja 2013., i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 20.463,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa pripadajućom zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od dana podnošenja tužbe tj. od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do konačne isplate po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena.".

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 32.687,40 kn."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.880,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.463,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 32.687,40 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu 1.200,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadom troškova pristojbe na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnih pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud u cijelosti prihvati reviziju i pobijane presude preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da iste ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Ujedno traži da se naloži tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnova police osiguranja života s valutnom klauzulom broj … i broj … isplati iznos od 20.463,47 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 7. kolovoza 2007. do isplate, budući je tužitelj pretrpio teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći koju je izazvala treća osoba nepropisnim i nezakonitim oduzimanjem prednosti prolaska.

Između parničnih stranaka je nesporno da je 10. kolovoza 2004. tužitelj kao vozač motocikla pretrpio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila u P. i da je za nastanak te prometne nezgode isključivo odgovorna treća osoba koja je svojim vozilom tužitelju oduzela prednost prolaska. Također je nesporno da je tuženica s tužiteljem imala zaključene dvije police osiguranja života s valutnom klauzulom, kao i da je činjenica da je tužitelj u trenutku nezgode imao važeću vozačku dozvolu za B kategoriju, ali ne i za A kategoriju vozila.

Također je nesporno da je tužitelj u predmetnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede navedene u tužbi, da je tuženica pasivno legitimirana po predmetnim policama osiguranja, da je tužitelj sudjelovao u prometnoj nesreći kao vozač motocikla na kojeg je naletjelo vozilo stranih registracija, koje mu je oduzelo prednost prolaska; da tužitelj ne posjeduje važeću vozačku dozvolu za A kategoriju vozila, na temelju koje bi mogao upravljati motociklom. Sudovi prvog i drugog stupnja prihvatili su tužbeni zahtjev ocjenjujući da činjenica što tužitelj nije imao odgovarajuću vozačku dozvolu u trenutku nastanka osiguranog slučaja nije u uzročnoj vezi s nastankom osiguranog slučaja, te da time nisu ostvareni uvjeti iz čl. 9. st. 1. toč. 4. Općih uvjeta osiguranja tuženika.

Odredbom čl. 9. st. 1. toč. 4. Općih uvjeta određeno je da su u cijelosti isključene sve obveze osiguratelja ako je nesretni slučaj nastao pri upravljanju motornim vozilom bez propisane službene isprave koja daje ovlaštenje vozaču upravljanje i vožnju tom vrstom i tim tipom motornog vozila.

Takva odredba Općih uvjeta prema ocjeni sudova prvog i drugog stupnja u konkretnom slučaju isključivala bi pravo tužitelja na isplatu osigurane svote. Međutim, budući da odredbe Općih uvjeta predstavljaju popis ugovornih klauzula čiji je sadržaj u cijelosti odredila jedna ugovorna strana (ovdje tuženica), a na čiji sadržaj druga ugovorna strana (ovdje tužitelj) nije mogla utjecati niti o njima pregovarati prije zaključenja ugovora, već je samo imala izbor sklopiti takav ugovor ili ne, kao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja odredbi Općih uvjeta valjalo je prethodno izvršiti kontrolu takvih uvjeta kroz načela propisana odredbama čl. 10.-13. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

U skladu s odredbom čl. 143. st. 2. ZOO sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi Općih uvjeta koje su u odnosu na drugu stranu nepravične i pretjerano stroge, a pritom sud polazi od zajedničke namjere ugovornih stranaka, odnosno od same svrhe ugovora (čl. 99. st. 2. ZOO).

U slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, stranka ima pravo prema st. 2. ovog članka podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema st. 3. istog članka, u reviziji iz st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge i druge važeće izvore prava koje se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sve te navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

U predmetnoj reviziji tuženica je postavila dva pitanja:

"1. Može li sud intervenirati u dobrovoljni ugovorni odnos zaključen među strankama i pritom sam određivati što je bitno, a što nebitno prilikom nastanka osiguranog slučaja?

2. Može li sud ekstenzivno interpretirati odredbe ugovora (police), na štetu jedne od stranaka?"

Obrazlažući važnost postavljenih pitanja, u odnosu na prvo postavljeno pitanje revidentica navodi da je sud u odluci broj Rev-426/02 od 13. lipnja 2002. zauzeo shvaćanje suprotno pravnom shvaćanju zauzetom u pobijanoj odluci.

Osnovana je tvrdnja revidenta da je s obzirom na zauzeto shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-426/02 prvo postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz odluke ovog suda broj Rev-426/02, kao i odluka Rev-410/13, proizlazi da je tužitelj s tuženicom sklopio ugovor o osiguranju za slučaj smrti ili nastupa trajnog invaliditeta na temelju kojeg je tužitelj potraživao isplatu osigurnine, s obzirom da je upravljajući vozilom ozlijeđen i da je došlo do trajnog invaliditeta. U navedenim odlukama zauzeto je shvaćanje da kako je tužitelj u vrijeme nesretnog slučaja upravljao bez propisane službene isprave (vozačka dozvola istekla), da je isključena odgovornost tuženice s obzirom na odredbe Općih uvjeta, koje jasno i decidirano predviđaju da su obveze tuženice iz ugovora o osiguranju isključene ako osigurani slučaj nastane pri upravljanju motornim vozilom bez službene isprave koja daje ovlaštenje vozaču upravljanje i vožnju tom vrstom i tipom motornog vozila.

Sukladno čl. 9. st. 1. toč. 4. Općih uvjeta osiguranja koji su primjenjuju na predmetni ugovorni odnos, isključene su u cijelosti sve obveze osiguratelja ako je nesretni slučaj nastao pri upravljanju letjelicama svih vrsta, plovnim objektom, motornim i drugim vozilima bez propisane službene isprave koja daje ovlaštenje vozaču upravljanje i vožnju tom vrstom i tipom letjelice, plovnog objekta, motornog i drugog vozila.

Prema odredbi čl. 10. ZOO sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

S obzirom da je u predmetnom slučaju riječ o sporu glede ispunjenja ugovorne obveze isplatom osigurnine zbog nastalog osiguranog slučaja, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, a nije sporno da je tužitelj u prometnoj nesreći upravljao motociklom bez propisane vozačke dozvole za kategoriju vozila A kojim je upravljao, sudovi prvog i drugog stupnja pogrešno su primijenili materijalno pravo da su tužbeni zahtjev prihvatili, iz razloga što odredba Općih uvjeta jasno propisuje da se obveza osiguratelja isključuje ukoliko je nesretni slučaj nastao pri upravljanju motornim vozilom bez propisane službene isprave.

Stranke su ovlaštene urediti svoj odnos na način koji odgovara njihovoj slobodnoj volji i načelu slobode uređivanja obveznih odnosa (čl. 10. ZOO) jer niti jednom zakonskom odredbom navedeno nije zabranjeno ugovoriti, te je cilj sklopljenog ugovora ostvariti ga onako kako su se suugovaratelji sporazumjeli (čl. 17. ZOO). Osim toga, navedena odredba Općih uvjeta ne može se smatrati osobito tegotnom za drugu ugovornu stranu pa da se iz tih razloga ne bi mogla primijeniti. Stoga su sudovi prvog i drugog stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili, jer je tužitelj svojom voljom pristao na isključenje obveze tuženice ukoliko nesretni slučaj nastane pri upravljanju vozilom bez propisane službene isprave.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP revizija tuženice u pogledu prvog pitanja prihvaćena, te su preinačene prvostupanjska i drugostupanjska presuda, te je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev.

S obzirom da su po reviziji tuženice preinačene prvostupanjska i drugostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s odredbama čl. 166. st. 2. ZPP.

Tuženici je dosuđen trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 1.200,00 kn, kao i trošak pristojbe na reviziju u iznosu od 3.680,00 kn, što je sukladno odredbama čl. 154. i 155. ZPP.

S obzirom da je u pogledu pitanja pod brojem 1. u cijelosti preinačena prvostupanjska i drugostupanjska presuda, o važnosti drugog postavljenog pitanja nije odlučivano, budući da o tom pitanju ne ovisi odluka u konkretnom sporu.

Slijedom navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 16. srpnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.