Legislator Case Law & Legislation
Rev-1441/1993-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows revision to overturn property ownership claim due to lack of written contract form. The court ruled that payment alone does not validate a real estate sale without written form. The decision establishes that partial performance does not cure the defect in form for real estate contracts. The court found the lower courts incorrectly applied the law regarding contract validation. Consequently, the plaintiff's request for ownership and possession was dismissed in the revised judgment.

Case Number Rev-1441/1993-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the revision against the final judgment of the District Court, which had partially upheld the plaintiff's claim for property ownership. The plaintiff argued that the sale contract was valid despite lacking written form because the purchase price was paid and taxes were filed. The court held that payment by the buyer and tax payment by the seller do not constitute substantial performance of the seller's obligation to deliver the property. Therefore, the contract remained invalid due to the missing written form, and the lower courts' reasoning was corrected to dismiss the plaintiff's claims entirely.

Legislator headnote

AI generated

čl. 73. Zakona o obveznim odnosima; čl. 395. st. 1. ZPP: A contract for the sale of real estate lacking written form is not validated by the performance of only one party's obligations, such as payment of price or taxes, unless the other party's obligation to deliver the property has also been substantially performed.

Keywords

AI generated
real estate contract written form requirement contract validation substantial performance revision procedure property ownership ZOO article 73

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1441/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.S. iz R., zastupane po punomoćniku T.S., odvjetniku iz R., protiv tuženice Đ.U.-B. iz R., Ž.M.

…, zastupane po punomoćniku M.M., odvjetniku iz R., uz sudjelovanje Općinskog državnog odvjetnika Rijeka, radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 14. X. 1992. godine br. Gž-878/92- 2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci od 22. I. 1991. godine br. P-3558/89- 85, u sjednici održanoj dana 10. studenog 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tuženice se prihvaća, preinačuju se obje nižestupnjevne presude tako da se u cijelosti odbijaju tužbeni zahtjevi tužiteljice.

II. Tužiteljica je dužna tuženici naknaditi cjelokupne parnične troškove iznosom od 6.700 HRD u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja usvojeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice: Utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica nekretnine k.č. br. 1718/2 up. u z.k.ul. br. 617 k.o. T.S. na temelju kupoprodajnog ugovora sa tuženicom od 27. XI. 1984. godine, pa je tuženica obvezana nadalje da izda tužiteljici tabularnu ispravu za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva i da preda tu istu nekretninu tužiteljici u posjed u roku od 15 dana uz obvezu i naknade parničnih troškova u iznosu od 7.000 HRD.

Presudom suda drugog stupnja u povodu žalbe tuženice djelomično je preinačena navedena presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva navedene nekretnine, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se preinače obje nižestupnjevne presude odbijanjem tužbena zahtjeva u cijelosti uz obvezu tužiteljice da joj naknadi parnični trošak cjelokupnog postupka ili pak da se ukinu i predmet dostavi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija je dostavljena nadležnom državnom odvjetništvu i tužiteljici.

U odgovoru na reviziju tužiteljica ističe da je revizija prije svega nedopuštena, s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora od 100.000 dinara u vrijeme 14. II. 1985. godine, pa predlaže da se prije svega revizija odbaci kao nedopuštena.

Revizija je dopuštena i osnovana.

U ovoj parnici tužiteljica je postavila tri tužbena zahtjeva: prvi na predaju u posjed u tužbi od 29. V. 1985. godine kojom je pokrenuta ova parnica, a zatim na ročištu 14. II. 1986. godine preinačila je tužbeni zahtjev isticanjem još dva tužbena zahtjeva: zahtjev za izdanje tabularne isprave u odnosu na istu nekretninu, te zahtjev za utvrđivanje stečenog vlasništva k.č. br. 1718/2 upisane u II. z.k. tijelo z.k.ul. br. 617 k.o. Opatija. S obzirom da su ta dva nova tužbena zahtjeva to je za iste i označila vrijednost predmeta spora iznosom od 100.000 tadašnjih dinara - 10 HRD (str. 13 i 22 spisa).

Prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 2. Zakona o izmjenama i dopuni ZPP iz 1982. godine (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - NN br. 53/91), a sve temeljem odredbe čl. 24. st. 3. Zakona o izmjenama ZPP (NN br. 91/92) revizija je dopuštena ako naznačena vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 2. ZPP) prelazi vrijednosni kriterij od 5 HRD (u vrijeme tužbe 50.000 dinara), pa s obzirom da tužbeni zahtjevi proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove za koje sve je mjerodavan zbroj vrijednosti svih zahtjeva kada je i u pitanju vrijednost predmeta spora mjerodavna za dopuštenost revizije (čl. 37. st. 1. ZPP) - revizija tuženice je dopuštena.

Neosnovan je revizijski razlog "bitne povrede odredaba parničnog postupka iz svih zakonskih razloga" za koji u sadržaju revizije nema određeno navedeno o kojoj i kakvoj bi se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka u odnosu na pobijanu drugostupanjsku presudu radilo. Naime, ovaj sud a temeljem odredbe čl. 386. ZPP ispituje samo one bitne povrede odredaba parničnog postupka koje su određeno u reviziji navedene, a po službenoj dužnosti pazi samo na postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP. No kako takva povreda u odnosu na tuženicu nije ostvarena, to navedeni revizijski razlog zaista nema opravdanja.

Predmetni tužbeni zahtjevi temeljeni su na tvrdnji tužiteljice da je između stranaka zaključen kupoprodajni ugovor 27. XI. 1984. godine za nekretnine označene zemljišno- knjižnim brojevima u kojem sporazumu je tužiteljica stranka koja kupuje a tuženica stranka koja prodaje nekretnine.

U postupku se, prije svega, postavilo pitanje da li je između stranaka sklopljen takav ugovor u pismenom obliku budući da je tuženica istakla tvrdnju da ona nije potpisala ugovor, iako je platila porez na promet na temelju pismenog sastava ugovora.

Prema općoj odredbi iz čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske - NN br. 53/91) forma sklapanja ugovora nije bitan elemenat za nastanak ugovora osim ako je zakonom drugačije propisano.

U odnosu na pravni promet nekretnina posebnim zakonom je propisana forma za sklapanje takvih ugovora. To je odredba čl. 9. st. 1. Zakona o prometu zemljišta i zgrada koji propisuje da ugovor na osnovi kojeg se prenosi pravo korištenja ili pravo vlasništva na zemljište ili zgradu mora biti pismen, a daljnjom odredbom - stavak 2. - nepismenost takva ugovora sankcionirana je ništavošću ugovora.

Prema utvrđenju suda prvog stupnja proizlazi nesporna činjenica da tuženica nije potpisala pismeni sastavak ugovora o prodaji sporne nekretnine, a tu činjenicu kao takvu prihvaća pobijana presuda.

Između stranaka dakle nije zaključen pismeni ugovor o prodaji nekretnina, jer ugovor nije sklopljen budući da ispravu, a u smislu odredbe čl. 72. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nisu potpisale obje stranke koje svaka za sebe ugovorom preuzima određene obveze.

Nadalje u općim odredbama Zakona o obveznim odnosima regulirano je posebno pitanje učinka izvršenog ili u pretežnom dijelu izvršenog ugovora kojem nedostaje pismena forma. Konvalidacija takva ugovora sadržana je u odredbama čl. 73. Zakona o obveznim odnosima pa se prema tom propisu smatra pravovaljanim onaj ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pismena forma iako nije zaključen u toj formi "ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega proizlaze osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo." Kada je u pitanju dvostrani obvezni ugovor, a to je ugovor o kupoprodaji nekretnina, tada u takvu ugovornu odnosu svaka od stranaka prije svega mora ispuniti onu ugovornu obvezu koja je predmet ugovora, pa je prodavalac dužan predati kupcu u posjed stvar koju prodaje, a kupac isplatiti ugovorenu cijenu. Dakle izvršiti prije svega u cijelosti ili djelomično svaki svoju ugovornu obvezu, ali ugovor je u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršen tek u odnosu na ukupnost ugovornih obveza (isplata cijene i predaja kuće u posjed).

U predmetnoj pravnoj stvari sudovi su utvrdili slijedeće:

- tužiteljica je isplatila tuženici ugovoreni kupoprodajni iznos cijene od 600.000 tadašnjih dinara;

- tuženica je platila porez na promet po osnovi takva ugovora, ali nije predala spornu nekretninu u posjed tužiteljice, već je samo tužiteljici privremeno omogućila korištenje stana svoje kćerke.

Prema tome, a bez obzira na visinu kupoprodajne cijene propisana sankcija nedostatka pismene forme nije otklonjena niti primjenom odredbe iz čl. 73. ZOO, budući da ugovorne obveze stranaka nisu izvršene niti u pretežnom dijelu. Sve da je ugovorena cijena od 600.000 tadašnjih dinara, a isplaćena, ta obveza sama po sebi pa i uz izvršenje obveze tuženice plaćanjem poreza na promet ne ispunjava zakonsku pretpostavku za konvalidaciju ugovora kojem nedostaje pismena forma kada nedostaje niti djelomično izvršenje obveze tuženice - predaje u posjed nekretnine.

Sve da je tuženica tužiteljici osigurala privremeno korištenje stana treće osobe to nema značaj predaje ugovorene nekretnine tužiteljici u posjed, već to može imati samo utjecaja na eventualno nastali obvezno-pravni spor u povodu predmetnog nekonvalidiranog ugovora.

Prema izloženome pogrešna su pravna shvaćanja i tumačenja odredbe čl. 73. Zakona o obveznim odnosima u nižestupnjevnim odlukama, a prema kojem shvaćanju bi već samim plaćanjem ugovorene kupoprodajne cijene pa i izvršenjem obveze prodavaoca plaćanjem poreza na promet bile ispunjene pretpostavke za konvalidiranje ugovora kome nedostaje pismena forma.

Izloženi razlozi ukazuju na opravdanost revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, što je imalo za posljedicu prihvaćanje revizije, preinačenje obih nižestupnjevih presuda, a sve temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i odbijanjem tužbena zahtjeva tužiteljice.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 155. st. 1. i 2. a sve temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 10. studenog 1993. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.