Rev-1170/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1170/10-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. P. i 2. A. P., oboje iz B., Srbija i oboje zastupanih po punomoćnici M. O., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-181/08-2 od 7. srpnja 2009., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-5641/04 od 27. rujna 2007., u sjednici održanoj 9. ožujka 2011.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn- 181/08-2 od 7. srpnja 2009. i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-5641/04 od 27. rujna 2007. u toč. II. izreke, u dijelu u kojem tužbeni zahtjev nije prihvaćen preko iznosa od 8.369,16 kn pa do iznosa od 50.890,00 kn (za iznos od 42.520,84 kn), te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženici platiti 1. i 2. tužiteljima iznos od 8.369,16 kn za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 7. prosinca 2003., sa zateznom kamatom na mjesečne iznose u navedenom razdoblju u iznosu od 686,00 kn od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do 10-og u mjesecu do isplate, sve u roku od 15 dana.

U toč. II. izreke, s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenih u toč. I. izreke, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, tužitelji su odbijeni.

U toč. III. izreke tužiteljima je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn, u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. II. izreke, u dijelu u kojem tužbeni zahtjev nije prihvaćen preko iznosa od 8.369,16 kn pa do iznosa od 50.890,00 kn (za iznos od 42.520,84 kn).

Rješenjem suda drugog stupnja djelomično je uvažena žalba tužitelja kao osnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja ukinuta u toč. II. izreke, u dijelu u kojem su tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom za iznos od 98.870,00 kn, te u odluci o parničnom trošku, kao i u toč. III. izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložili su da se pobijana presuda ukine, zajedno s presudom suda prvog stupnja, što znači predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Predmet revizijskog ispitivanja je dio pobijane drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa od 8.369,16 kn pa do iznosa od 50.890,00 kn.

Tužitelji su tužbom zatražili od tuženice isplatu na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja njihove nekretnine u P., koja je dana na privremeno korištenje trećim osobama na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine" broj 73/95, 7/96 i 100/97).

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da su tužitelji suvlasnici nekretnine u P., koja je nekretnina rješenjem tijela tuženice od 1. travnja 1997. dana na korištenje trećim osobama, temeljem Zakona o privremenom preuzimanju. Utvrđeno je da je to rješenje ukinuto rješenjem od 4. prosinca 2001., te da su tužitelji 21. studenog 2000. podnijeli zahtjev za povrat svoje nekretnine, koja im je vraćena u posjed 7. prosinca 2003. Utvrđeno je da nekretnina ima stambenu površinu od 98 m2.

Temeljem takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tužiteljima pripada pravo na naknadu samo za razdoblje od 1. studenog 2002. pa do 7. prosinca 2003. u dosuđenom iznosu od 8.369,16 kn, a sukladno visini propisanoj Odlukom Vlade Republike Hrvatske o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu ("Narodne novine" broj 68/03 – dalje: Odluka Vlade), s time da im ne pripada pravo na naknadu za razdoblje od 21. studenog 2000. pa do 1. studenog 2002., jer je tužena upravljala nekretninom sukladno čl. 1., 2., 3., 4. i 5. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, te je na strani tužitelja postojala zakonska zabrana davanja u najam, sukladno čl. 8. st. 1. prije navedenog zakona.

U tom pravcu, a sukladno Odluci Vlade RH o visini naknade od 7,00 kn/m2, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 8.369,16 kn za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 7. prosinca 2003.

Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli reviziju po odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), uz postavljanje materijalnopravnog pitanja je li Republika Hrvatska u obvezi naknaditi tužiteljima štetu obračunom iste prema cijenama Odluke Vlade od 7,00 kn/m2.

Kao razloge iznose da je odgovor na to pravno pitanje od važnosti za jedinstvo u primjeni zakona i ravnopravnosti građana, obzirom da je odluka suda u ovom predmetu suprotna već zauzetim stajalištima o toj pravnoj problematici, o kojoj se izjašnjavao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. i presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu R. protiv Republike Hrvatske, broj zahtjeva 9056/02 od 21. prosinca 2006.

Predlažu da se revizija prihvati i nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu.

Ocjenjujući pravilnost pobijane presude, sukladno odredbi iz čl. 392. st. 2. ZPP, samo u odnosu na pravno pitanje koje je postavljeno izjavljenom revizijom, nalazi se da je revizija osnovana.

Naime, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su u pobijanom dijelu o tužbenom zahtjevu odlučili isključivo primjenom odredaba Zakona o područjima od posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 46/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01, 88/02, 26/03 – Pročišćeni tekst – dalje: ZPPDS), odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama tog zakona ("Narodne novine" broj 88/02) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002., te primjenom Odluke Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. ("Narodne novine" broj 68/03).

Naime, prema odredbi čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – Pročišćeni tekst i 8/99 – Ispravak), svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Propisano je i da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.

Tužiteljeve nekretnine bile su stavljene pod privremenu upravu Republike Hrvatske temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, a u skladu s odredbama čl. 9. i 10. ZPPDS omogućeno je da se na području posebne državne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih, u smislu odredaba tog zakona.

To je učinjeno u skladu s općim interesom i legitimnim ciljem da se zaštiti napuštena imovina od propadanja i devastacije i ujedno riješi stambeno pitanje osoba koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata. Međutim, u trenutku kada je tužitelj, odnosno njegov prednik, podnio zahtjev da mu se nekretnina vrati u posjed, prestala je potreba da tu imovinu država štiti od propadanja i devastacije, a ostao je samo interes tuženice da stambeno zbrine osobe kojima je stan dan na privremeno korištenje.

Taj interes tuženice ne može imati značenje javnog interesa zbog kojeg bi, u skladu s načelima međunarodnog prava, bilo opravdano onemogućiti tužitelju uživanje svoga vlasništva.

Zadržavajući nekretnine tužitelja pod privremenom upravom i nakon podnošenja zahtjeva za povrat te imovine, tuženica je ograničila vlasničko pravo tužitelja isključivo radi ispunjenja svoje obveze zbrinjavanja nasljednika na području posebne državne skrbi. Stoga je opravdano smatrati da je u utuženom razdoblju predmetnu nekretninu tuženica upotrebljavala u svoju korist, pa se o osnovi tužbenog zahtjeva odlučuje primjenom pravila o upotrebi tuđe stvari u svoju korist iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Odluka Vlade na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi, nije općenormativni akt obvezujućeg karaktera, već je u pitanju ponuda naknade od strane Vlade Republike Hrvatske vlasnicima zbog nemogućnosti korištenja imovinom, pa ta odluka ne isključuje primjenu odredaba ZOO relevantnih za odlučivanje o visini naknade koristi koju je tuženica imala od uporabe tužiteljeve nekretnine.

Odluke nižestupanjskih sudova u dijelu u kojem se pobijaju revizijom, a prema kojima bi tužitelju pripadala naknada od 7,00 kn/m2 obeštećenja sukladno Odluci Vlade od 17. travnja 2003., suprotna je već zauzetom pravnom shvaćanju u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-484/2007-2 i drugima, kao što je suprotna i već zauzetom pravnom shvaćanju u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-195/2006, kao i odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu R. protiv Republike Hrvatske, broj zahtjeva: 9056/02 od 21. prosinca 2006.

Naime, tužiteljima pripada pravo na naknadu zbog nekorištenja nekretnine kroz vrijeme od podnošenja njihovog zahtjeva do vraćanja u posjed i to u visini naknade koristi koju je tuženica imala od uporabe nekretnine tužitelja, uzimajući pritom u obzir visinu one štete stvarno nastale tužiteljima obzirom na njihove stvarne potrebe, veličinu, tj. površinu objekta i mjesto u kojem se ta nekretnina nalazi. To ujedno predstavlja odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje u reviziji tužitelja.

Kako je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo u postupku nepotpuno utvrđeno, to je valjalo iz tih razloga prihvatiti reviziju tužitelja i temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 9. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.