Rev-x-168/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 168/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. l. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-548/14-6 od 4. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4148/06-47 od 18. prosinca 2013., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj P-13388/15-56 od 30. ožujka 2016., u sjednici održanoj 21. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom (i rješenjem o ispravku) u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tuženiku na ime naknade štete iznos od 18.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva i to za zatezne kamate tekuće od 27. lipnja 2006. do 17. prosinca 2013., dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 12.812,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13; u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pravnog pitanja predlažući preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz dosudu troškova za sastav revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Člankom 382. stavak 2. ZPP-a, propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema stavku 3. te zakonske odredbe u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji je postavljeno i određeno naznačeno slijedeće pravno pitanje:

„Kad glavna tražbina nije prestala postojati i nije zastarjela, može li u tom slučaju, zastarjeti tražbina s osnova zakonskih zateznih kamata kao sporedne tražbine?“

U odnosu na razloge važnosti revident ističe da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-644/11-2 od 28. veljače 2012., zauzeto pravno shvaćanje prema kojem - kad nije zastarjela glavna tražbina, tada nije zastarjelo niti sporedno potraživanje (kamata), budući da to, kao opće pravno načelo proizlazi iz članka 223. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 5/05, 41/08, 125/11 i 78/15; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

Nižestupanjski sudovi djelomično odbijaju tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužitelj (za štetu koja se zbila 3. svibnja 2006.) podnio tužbu dana 27. lipnja 2006. s tužbenim zahtjevom u kojem je zatražio isplatu glavnice sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, dok je tek podneskom od 16. svibnja 2012., kojim je smanjen tužbeni zahtjev na iznos od 18.000,00 kn glavnice, zatražio i zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe, tj. od 27. lipnja 2006. pa do isplate.

Polazeći od toga, nižestupanjski sudovi ističu da zastarni rokovi za kamate kao sporednu tražbinu počinju teći kao i za glavnu tražbinu, a zahtjev za isplatu zateznih kamata za sporno razdoblje (od 27. lipnja 2006. pa do donošenja prvostupanjske presude) u ovom slučaju stavljen je nakon proteka roka od pet godina od dana nastanka štete (za štetu koja se zbila 3. svibnja 2006.), stoga su sudovi prihvatili tuženikov prigovor zastare tog dijela sporedne tražbine.

U revizijskoj odluci broj Rev 644/11-2 od 28. veljače 2012., na čije se pravno shvaćanje poziva revident, u bitnome se ističe slijedeće:

„Ocjenjujući sporno pitanje zastare zateznih kamata utuženih zajedno sa glavnicom od 12.636,61 kn koja nije zastarjela, drugostupanjski sud je neosnovano zaključio da je potraživanje zateznih kamata zastarjelo za razdoblje od 7. rujna 2000. (dana početka tijeka kamata do 7. rujna 2002.) jer da prema odredbi čl. 372. ZOO potraživanje kamata kao sporednog povremenog potraživanja zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

U reviziji se osnovano ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedene odredbe ZOO jer se ta odredba primjenjuje u situaciji kada se potražuju kamate na glavno potraživanje koje je prestalo postojati.“

Polazeći od toga i uspoređujući pravno shvaćanje iz pobijane drugostupanjske presude ocjenjuje se da su činjenična i pravna stanja u navedenim odlukama različita jer su u revizijskoj odluci na koju se poziva revident, zatezne kamate utužene istovremeno i zajedno s glavnicom te je o njima odlučeno primjenom zakonskih odredbi o zastari povremenih tražbina.

Međutim, za razliku od toga, tužitelj u konkretnom slučaju nije utužio sporni dio zateznih kamata istodobno i zajedno s glavnicom, nego je tek naknadno (16. svibnja 2012.) posebnim podneskom utužio i te kamate i to nakon proteka objektivnog (petogodišnjeg) zastarnog roka iz članka 230. stavak 2. ZOO/05.

Zbog toga, budući da je pobijana odluka utemeljena na bitno drugačijem činjeničnom stanju valja zaključiti da nije nepodudarna shvaćanju izraženom u naznačenoj revizijskoj odluci (Rev 644/11-2 od 28. veljače 2012.).

Zbog toga je revizija tužitelja nedopuštena slijedom čega je, na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 21. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.