Rev-19/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 19/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., koga zastupa mr. M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. V. iz Z., koga zastupa I. Š., odvjetnik u Z., radi činidbe, rješavajući revizije stranaka protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 18. rujna 2002. godine, br. Gž 47/02, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 12. travnja 2001. godine, br. P 2087/95, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije stranaka kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženik o svome trošku izvesti građevinske radove sanacije obiteljske stambene zgrade tužitelja u Vrbinju na Dugom otoku, na način kako je to opisano pod toč. I. izreke te presude, time da se može osloboditi navedene obveze ako umjesto toga isplati tužitelju iznos od 93.345,00 kn zajedno s kamatom.

Također je tuženik obvezan na ime umanjene vrijednosti objekta platiti tužitelju iznos od 113.727,00 kn zajedno s kamatom, dok se preostali dio tužbenog zahtjeva odbija.

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak.

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio presudu prvostupanjskog suda u dijelu pod toč. II. izreke prvostupanjske presude time da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 93.345,00 kn na ime smanjenja vijeka trajanja objekta, a također je rješenjem preinačio odluku o parničnom trošku.

Protiv odgovarajućih odluka drugostupanjskog suda stranke su izjavile reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud u pobijanom dijelu presudu preinači u smislu navoda revizije odnosno da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na tužiteljevu reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizije nisu osnovane.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kao investitora prema tuženiku kao izvođaču za popravak nedostataka na građevini koju je tuženik izveo, te zahtjev za naknadu štete zbog smanjene vrijednosti te građevine.

Ispitujući osnovanost tuženikove revizije, ovaj sud je našao da nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka u vezi s ocjenom nalaza i mišljenja vještaka, što ih je odredio prvostupanjski sud (čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 261. Zakona o parničnom postupku – ZPP, "Narodne novine", broj 53/91 i 91/92), kao što tvrdi tužitelj u svojoj reviziji.

Nakon što je drugostupanjski sud svojim rješenjem od 12. srpnja 1995. godine, br. Gž 453/95 ukinuo raniju presudu prvostupanjskog suda, taj sud je u skladu s odredbom čl. 377. st. 1. ZPP raspravio sporna pitanja na koje je u svojem rješenju upozorio drugostupanjski sud, pa je na temelju toga proveo novo vještačenje putem Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te prihvatio njegov nalaz i mišljenje kao mjerodavno i stručno, čime se složio i drugostupanjski sud.

Nije osnovan tužiteljev prigovor da sud nije razjasnio proturječje između ranije provedenog vještačenja od strane Građevinskog fakulteta u Splitu i onoga Građevinskog fakulteta u Zagrebu, jer rezultati obaju tih vještačenja pokazuju da će ostati određeno smanjenje vrijednosti tužiteljeve građevine i nakon korektno provedene sanacije objekta, ali da ta vrijednost neće biti bitno smanjena time da je Građevinski fakultet u Zagrebu procijenio da se radi o smanjenju vrijednosti od 20.328,00 kn.

Protivno tvrdnji tužitelja u reviziji, vještaci Građevinskog fakulteta u Zagrebu su svoju procjenu potkrijepili proračunom na strani 303 spisa.

Nižestupanjski sudovi s pravom nisu ispitivali primjerenost iznosa koji je tužitelj naveo kao fakultativno ovlaštenje pa u vezi s tim nije od odlučne važnosti njegov prigovor u reviziji koji se na to odnosi.

Tužitelj u svojem zahtjevu (list 194) nije tražio troškove nadzora koji su također predviđeni kao potrebni u mišljenju vještaka u iznosu od 18.000,00 kn (list 303), pa stoga on neosnovano prigovara što mu ti troškovi nisu dosuđeni.

Tuženik u svojoj reviziji neosnovano tvrdi da su izreke presuda nižestupanjskih sudova nerazumljive, a presude da nemaju razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi tih presuda proturječni (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP), jer ovaj sud ispitujući pobijanu presudu takvih nedostataka nije našao.

Osnovano su nižestupanjski sudovi odbili tuženikov prigovor zastare tužiteljeva potraživanja.

Kao što je prije spomenuto, tužitelj je kao investitor prema tuženiku kao izvođaču građevinskih radova postavio zahtjev koji se temelji na njegovoj odgovornosti za nedostatke građevine.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik temeljem ugovora o građenju završio radove na tužiteljevoj građevini 1974. godine, a prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj odmah nakon saznanja za nedostatke ustao tužbom 7. svibnja 1979. godine, što proizlazi iz navoda tužbe, da je naime stručni pregled po vještaku koji je ustanovio nedostatak obavljen 18. ožujka 1979. godine.

Budući da je konkretni obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list" SFRJ, broj 29/78), to glede roka u kojem je tužitelj trebao tražiti zaštitu temeljem tuženikove odgovornosti za nedostatke, treba primijeniti pravna pravila bivšeg OGZ-a i to paragraf 933., po kojemu prestaje to pravo u pogledu nepokretnih stvari nakon tri godine od preuzimanja stvari.

Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da je ovdje riječ o nedostacima koji utječu na solidnost izgrađenog objekta, a za takve nedostatke je prema uzancama i običajima koji su vrijedili u času sklapanja ugovora stranaka (1973. godine), a za posljedicu su imali Kodifikaciju Posebnih uzanci o građenju iz 1977. godine, po kojima i to uzanci br. 104b Posebnih uzanci o građenju rok zastare za takve nedostatke iznosi 10 godina, od dana prijema objekta, koji rok je u ovom slučaju na gore opisani način održan. Ovo se odnosi na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da tuženik ukloni nedostatke, koji zahtjev je prihvaćen pod toč. I. izreke presude prvostupanjskog suda uz alternativno ovlaštenje.

Glede zahtjeva za naknadu štete zbog umanjene vrijednosti građevine primjenjuju se odredbe čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o zastari potraživanja ("Službeni list" SFRJ, broj 40/53, 57/54) po kojima potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 10 godina od kada je šteta nastala.

Činjenice iz kojih proizlazi zaključak da su i ti rokovi održani već su iznijete u vezi s tuženikovim prigovorom zastare tužiteljeva potraživanja s naslova odgovornosti za nedostatke.

Budući da je prvostupanjski sud putem vještaka utvrdio postojanje nedostataka za koje tuženik odgovara, te radove koji su potrebni da se oni uklone, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad je sud tuženika obvezao na izvođenje tih radova uz fakultativno ovlaštenje.

Nije osnovan tuženikov prigovor odluci o trošku, jer je drugostupanjski sud tužitelju dosudio taj trošak u iznosu od 8.916,00 kn na temelju troškova koje je ovaj opredijeljeno naveo, a koji su bili potrebni za vođenje parnice i u skladu s njegovim uspjehom u parnici (čl. 155. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 2. ZPP).

Iz svih navedenih razloga revizije stranaka nisu osnovane, pa ih je kao takve trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 27. siječnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.