I Kž-1051/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1051/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.D., zbog krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 8. listopada 1993. br. K-87/1993, u sjednici održanoj 17. veljače 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.D., te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Bjelovaru oglasio je krivim opt. K.D. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio četiri krivična djela pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH, te krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom i sredstvom iz čl. 146. st. 1. KZRH, za koja mu je nakon pojedinačno utvrđenih kazni na temelju čl. 79. st. 1. KZRH primjenom čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i dva mjeseca u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. srpnja 1993. pa nadalje.

Na temelju čl. 58. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog čuvanja i liječenja u zdravstvenoj ustanovi.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju D. dr. Z., odvjetniku iz B., zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno je predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žalba izričito ne navodi koju bi bitnu povredu odredaba krivičnog postupka ostvario sud prvoga stupnja, ali se iz sadržaja žalbe dade zaključiti da se misli na relativno bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP.

Žalba optuženika drži da je sud prvoga stupnja morao saslušati oštećenu A.M., a ne samo pročiteti njen iskaz. Drugu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka žalba nalazi "u načinu na koji je ispitivana oštećenica K.Lj. ", koja je kao majka optuženika najprije na raspravi iskoristila svoje pravo da ne svjedoči, jer je oslobođena dužnosti svjedočenja, a nakon toga je u toku rasprave odlučila svjedočiti. Iskaz te svjedokinje, ističe nadalje žalba, predsjednik vijeća nije u glavnim crtama unio u zapisnik o glavnoj raspravi već je konstatirao da je svjedokinja iskazivala identično kao u istrazi.

Daljnja ovakva povreda zakona ostvarena je prema žalbi optuženika tako što sud prvoga stupnja nije ocijenio iskaz oca optuženika, koji je u svom iskazu između ostalog rekao da optuženik ne puši, a optuženik je prema utvrđenju suda prvog stupnja u izreci presude opuškom cigarete zapalio slamu.

Iako sud prvoga stupnja na glavnoj raspravi nije naveo na osnovu koje odredbe ZKP je odlučio pročitati iskaz oštećene A.M., unatoč protivljenja obrane da se njen iskaz pročita, obzirom na obrazloženje koje je u tom pravcu dano u pobijanoj presudi, očito je da je to sud odlučio učiniti smatrajući da su se ispunili razlozi za čitanje svjedočkog iskaza iz čl. 323. st. 1. toč. 1. ZKP. Sud, naime, u obrazloženju presude navodi da su svjedoci koji su pristupili na glavnu raspravu izjavili da je svjedokinja A.M. stara i bolesna, što je svakako razlog koji je predviđen u navedenoj odredbi, kada se iskaz svjedoka koji nije pristupio na glavnu raspravu može pročitati.

Sud prvoga stupnja nije doduše utvrđivao da li je ova svjedokinja zaista bolesna u toj mjeri da bi njen dolazak pred sud bio otežan, no kako nije bilo razloga nevjerovati njenim susjedima koji dobro poznaju ovu svjedokinju i njene prilike, to je sud prvoga stupnja mogao iskaz ove svjedokinje pročitati.

Okolnost da je svjedokinja K.Lj. ostala u sudnici, nakon što je najprije iskoristila svoje pravo ne svjedočenja, nije "neshvatljivo", kako to ističe žalba optuženika. Ona mogla ostati u sudnici, iako je javnost glavne rasprave bila isključena, jer je po svom položaju u postupku oštećenica. Inače, valja podsjetiti da prema odredbi čl. 319. st. 1. ZKP i saslušani svjedoci ostaju u sudnici ako ih predsjednik vijeća ne otpusti. Iako je potpuno neodlučno zbog čega je naknadno svjedokinja K.Lj. odlučila svjedočiti, valja navesti, da je sud prvoga stupnja očito napravio grešku kada je u obrazloženju pobijane presude naveo, da je ona odlučila svjedočiti nakon što je čula iskaz svoje svekrve K.K., a ne svog supruga K.J..

Točno je da se prema čl. 298. st. 1. ZKP u zapisnik o glavnoj raspravi mora unijeti u bitnom cijeli tok glavne rasprave, no to ne znači da se moraju ponavljati iskazi svjedoka koji su već u toku istrage detaljno i opširno navedeni u spisima. Konačno, sudovi već dugo prakticiraju da iskaz svjedoka koji je potpuno identičan s iskazom u istrazi ne upisuju u zapisnik o glavnoj raspravi, već samo konstatiraju da je iskaz identičan ranijem iskazu, a ni optuženik ni njegov branitelj nisu stavili bilo kakvu primjedbu na takav način mišljenja iskaza svjedoka.

Iako sud prvoga stupnja nije posebno cijenio iskaz svjedoka K.J., oca optuženika, u obrazloženju pobijane presude se navodi da optuženika "ne ispričava to što ne puši ...", dakle, sud utvrđuje jednu činjenicu koja proizlazi iz iskaza ovog svjedoka. To što sud nije u smislu čl. 337. st. 2. ZKP direktno ocjenjivao ovaj dokaz, već indirektno, u pogledu jedne činjenice, koja nije odlučna činjenica, u konkretnom slučaju nije bilo od utjecaja a niti je moglo biti na zakonito i pravilno donošenje presude, što je pretpostavka za ostvarenje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Žalba optuženika također ne navodi koju bi povredu krivičnog zakona ostvario sud prvoga stupnja, ali se i u ovom slučaju iz sadržaja žalbe dade zaključiti da se misli na povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP, jer da je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Naime, žalba optuženika smatra da je prilikom izvršenja krivičnih djela pokušaja silovanja (od

I Kž 1051/93

toč. 1. do toč. 4. izreke pobijane presude) došlo do dobrovoljnog odustanka optuženika od izvršenja ovih krivičnih djela, pa da stoga nije bilo mjesta primjeni čl. 17. st. 1. OKZRH, već da je trebalo primijeniti odredbu čl. 19. st. 1. OKZRH - koja se odnosi na dobrovoljni odustanak.

Ovdje, međutim, ne može biti riječi o povredi krivičnog zakona, već o pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu ovih krivičnih djela. Treba, naime, istaknuti da je ovakvo stajalište žalitelja rezultat nerazlikovanja činjeničnih od pravnih pitanja, jer se primjena krivičnog zakona procjenjuje prema utvrđenom, a ne pretpostavljenom činjeničnom stanju.

Sud prvoga stupnja nije, prema tome, ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povredu krivičnog zakona na koje ukazuje žalba optuženika, a niti neke druge određene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona na štetu optuženika na koje sud drugog stupnja u smislu čl. 366. ZKP pazi po službenoj dužnosti kada ispituje pobijanu presudu.

Žalba optuženika pobija činjenično utvrđenje suda prvoga stupnja u odnosu na krivično djelo pokušaja silovanja iz toč. 1. do 4. izreke pobijane presude jedino u tome što smatra da je optuženik dobrovoljno odustao od izvršenja ovih krivičnih djela, kako je to već navedeno. Suprotno ovakvom stajalištu žalitelja, sud prvoga stupnja je pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu ovih krivičnih djela i za to svoje utvrđenje je dao valjane razloge, koje ovaj sud drugoga stupnja u cijelosti prihvaća. Unatoč tome, valja istaći da u slučaju djela iz toč. 1. izreke presude zbog snažnog opiranja oštećenice (majke optuženika) i u slučaju djela iz toč. 3. (oštećena A.M. ), također zbog opiranja oštećenice i zazivanja u pomoć, optuženik ova djela nije dovršio. U slučajuevima djela iz toč. 2. izreke (oštećenica je ponovno bila majka optuženika) djelo nije dovršeno jer je oštećenica zazivala u pomoć i optuženika nekoliko puta udarila komadom drveta po glavi, a u slučaju djela iz toč. 4. izreke (oštećena P.M. ) optuženik je spriječen u dovršenju djela nailaskom svjedoka S.B..

U pogledu djela iz toč. 5. izreke (krivično djelo iz čl. 146. st. 1. KZRH - počinjeno na štetu B.D., S.J., H.J. i O.B. ) žalba optuženika ističe da na glavnoj raspravi nisu izvedeni dokazi iz kojih bi nedvojbeno slijedilo da je optuženik počinio ovo krivično djelo. Sud prvoga stupnja u pobijanoj presudi navodi da "nema direktnih dokaza" da je optuženik ovo djelo počinio, ali je ipak, ističe žalba, optuženika za ovo djelo oglasio krivim.

U prvom redu valja istaći, da ova konstatacija suda prvoga stupnja kako nema direktnih dokaza da je optuženik djelo počinio znači, da je sud na osnovi indicija utvrdio da je djelo po optuženiku počinjeno. Sud prvoga stupnja je na osnovu činjenice da se optuženik, nakon što je žito na poljima oštećenika bilo zapaljeno, ubrzo pojavio iz pravca mjesta paleža, gdje on i njegova obitelj nemaju nekretnina, a bio je pijan i neadekvatno obučen za ljetno godišnje doba. Ako se te činjenice povežu s iskazima svih preslušanih svjedoka, koji su naveli kako je optuženik svojim susjedima stalno prijetio da će im nešto zapaliti, a svjedokinji S.A. je rekao, da će zapaliti svoju ogradu, jer da voli gledati požar, zbog čega su svi u selu strahovali da će im optuženik podmetnuti požar, kao što su sve žene u selu strahovale da će od optuženika biti napadnute. Osim toga, nitko od saslušanih svjedoka nije vidio da bi u blizini mjesta paleža bila neka druga osoba ili da bi neka druga osoba, osim optuženika, dolazila od mjesta požara. Ispravan je stoga zaključak suda prvoga stupnja kako je nevjerojatno da bi netko drugi išao paliti "svoju trud i muku". Stoga tvrdnja žalbe optuženika da je netko od radnika mogao izazvati požar nehotičnim bacanjem opuška neprihvatljiva tim više što su radnici koji su upravljali kombajnom i bavili se žetvom bili oko jedan kilometar dalje od mjesta gdje je požar izbio.

Prema tome, ove činjenice - indicije i bez okolnosti da je optuženik, ne baš davno (u 1991. godini) već bio osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela i to iz čl. 162. st. 1. u vezi čl. 153. st. 1. KZRH, po tadašnjoj numeraciji, presudom Općinskog suda u Koprivnici, za sud prvoga stupnja su bile dovoljne za

I Kž 1051/93

njegov ispravan zaključak da je optuženik počinio ovo krivično djelo.

Stoga nije osnovana žalba ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kazna izrečena optuženiku nije "drakonska", kako se to tvrdi u žalbi. Naime, iako je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv te da su djela silovanja ostala u pokušaju ostaje ipak okolnost da je optuženik prilikom izvršenja ovih djela pokazao znatnu upornost i da je ranije bio osuđivan zbog istovrsnih krivičnih djela, dalke, i krivičnog djela pokušaja silovanja. Zbog toga ovaj Vrhovni sud nalazi da je sud prvoga stupnja u skladu s okolnostima o kojima ovisi vrsta i visina kazne (čl. 37. st. 1. OKZRH) utvrdio primjerene pojedinačne kazne optuženiku za svako djelo posebno i izrekao mu adekvatnu jedinstvenu kaznu koja će ostvariti svoju svrhu. Kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Kako žalba izjavljena u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži i žalbu zbog krivičnih sankcija to je ovaj sud drugoga stupnja u smislu čl. 369. ZKP ispitivao da li je trebalo optuženiku izreći sigurnosnu mjeru iz čl. 58. st. 1. OKZRH.

Kako je sud prvoga stupnja na osnovu nalaza neuropsihijatrijskog vještaka utvrdio da je optuženik opasan za okolinu i da je radi uklanjanja te opasnost potrebno njegovo liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, to je izricanje ove sigurnosne mjere zasnovano na zakonu.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)