Revr-1516/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1516/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ć. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., protiv tuženika K. I. d.d. S., …, radi isplate rente, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1123/08 od 21. travnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-174/04 od 3. listopada 2006., u sjednici održanoj 9. prosinca 2009.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku plaćati tužitelju počevši od 5. svibnja 2002., pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti na ime rente iznos od 1.802,60 kn mjesečno unaprijed najkasnije do svakog 5-tog u mjesecu sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 25.980,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. t. 1.-3. ZPP. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženika naknaditi tužitelju trošak revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 2/07 i 84/08, dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

Neosnovani su navodi tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. U tom smislu prvostupanjski sud je ocijenio sve izvedene dokaze, ali je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu, jer je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 373. t. 3. ZPP).

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ne ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 392. a. ZPP.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva isplatu rente kao razliku između plaće koju bi ostvario da radi i invalidske mirovine koju prima.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kao radnik tuženika doživio nesreću na radu 17. lipnja 1996.,

- da je do nesreće tužitelj radio na radnom mjestu poslovođe, a da je nakon nesreće premješten na radno mjesto pomoćnog radnika u skladu s preostalom radnom sposobnošću,

- da je tužitelju prestao ugovor o radu odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa (odluka od 17. travnja 2002.), protiv koje odluke tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava,

- da je rješenjem HZMO od 8. srpnja 2002. tužitelju - korisniku prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad određena invalidska mirovina počevši od 25. travnja 2002., a kojim rješenjem je izmijenjeno rješenje od 19. listopada 2000. kojim je tužitelju utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku tužitelju plaćati rentu u iznosima koji predstavljaju razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao da radi i invalidske mirovine počevši od 5. svibnja 2002., jer je zaključio da, iako je tuženik zakonito otkazao ugovor o radu tužitelju, tužitelj ima pravo na rentu u visini razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi primao da radi, jer je invalidsku mirovinu ostvario zbog nesreće na radu.

Drugostupanjski sud je zaključio da nije uzrok gubitka zarade tužitelja ozljeda tužitelja na radu, već da je uzrok gubitka zarade izvanredni otkaz ugovora o radu.

Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), propisano je da osobi kojoj je nanesena tjelesna ozljeda ili joj je narušeno zdravlje pa zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži naknadu štete za izgubljenu zaradu – razliku između plaće koju bi primao da radi i invalidske mirovine.

Tužitelj je pretrpio povredu na radu zbog koje je došlo do smanjenja radne sposobnosti te je tužitelju priznato pravo na raspoređivanje na rad na drugom radnom mjestu s punim radnim vremenom. U ostvarivanju tog prava tužitelj je raspoređen na drugo radno mjesto. Da tužitelju nije prestao ugovor o radu otkazom, tužitelj bi i dalje ostvarivao pravo na isplatu plaće i pravo na raspored na druge poslove.

Prema odredbi čl. 173. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (“Narodne novine”, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01) korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998. prevode se ta prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Nije sporno da je tužitelju rješenjem HZMO od 19. listopada 2000. određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 1999. Prevođenje prava koje je tužitelj stekao do 31. prosinca 1998. u invalidsku mirovinu nije, međutim, dovelo i do prestanka ugovora o radu te je tužitelj i nakon toga nastavio raditi kod tuženika.

Ugovor o radu prestaje na jedan od načina predviđenih u čl. 110. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 137/04 – pročišćeni tekst), a između ostalog dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad (t. 4. toga članka). Međutim, iznimno od te odredbe ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kako je to izrijekom propisano odredbom čl. 192. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Tužitelj, dakle, gubi zaradu zbog toga što ne radi, a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu. On je na temelju ugovora o radu kojeg je zaključio s tuženikom nakon nesreće na radu, radio na poslovima pomoćnog radnika u skladu s preostalom radnom sposobnosti i mogao je te poslove raditi bez obzira što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Tužitelj trpi štetu zbog toga što više ne radi, jer mu je ugovor o radu prestao izvanrednim otkazom, čiju pravilnost i zakonitost tužitelj nije pobijao. Tuženik bi bio dužan plaćati tužitelju rentu pod pretpostavkom da mu je ugovor o radu prestao uslijed ozljede. Međutim, unatoč toj ozljedi tužitelj je mogao nastaviti rad kod tuženika i obavljati poslove na koje je raspoređen nakon nesreće.

Zato u slučaju kada je tužitelju prestao ugovor o radu iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja nema pravne osnove za dosuđivanje rente.

Zbog navedenih je razloga drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim pa je revizija tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 9. prosinca 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, .v.r.