Revr-1549/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1549/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Branka Medančića i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. F. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Grada Zagreba, kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & p. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1557/09-2 od 19. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-20374/04-21 od 18. prosinca 2008., u sjednici održanoj 10. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se revizije tužiteljice i tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovane.

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Gradu Zagrebu da tužiteljici isplati iznos od 12.578,86 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate i po stopi pobliže navedenoj u st. I. izreke prvostupanjske presude (st. I. izreke), a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za iznos od 33.047,82 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate (st. II. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.650,06 kn (st. III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja pod toč. I. i II. izreke odbijene su žalbe tužiteljice i ena presuda suda prvog stupnja u cijelosti. tuženika kao neosnovane te je potvrđ

Pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovara na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. I. izreke reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. glede tumačenja značenja Sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnost odredbe čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU) sklopljenog 01. lipnja 1999., tj. je li Sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005.), ali je odluka drugostupanjskog suda glede dosude parničnog troška utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, kao i da dosudi trošak parničnog postupka tuženiku, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

Protiv iste presude suda drugog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke, reviziju je podnijela tužiteljica, a radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP u odnosu na tumačenje odredbe čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba sklopljenog 01. lipnja 1999. između Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika i Grada Zagreba u odnosu na koje pravno pitanje revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi sudovi drugog stupnja istom mogli imati različita pravna shvaćanja.

Stoga tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju te presudu u pobijanom dijelu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz trošak parničnog postupka sukladno uspjehu u sporu i trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tuženika tužiteljica predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana uz dosudu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizije tužiteljice i tuženika u odnosu na glavno potraživanje nisu osnovane, dok revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na pravno pitanje odmjeravanja i dosuđenja troška parničnog postupka nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužiteljici u skladu sa čl. 48. KU sklopljenog 01. lipnja 1999., a nakon usklađenja osnovice i stalnog dodatka na plaću na temelju Sporazuma u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat),

- da je tužiteljica prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu tog KU,

- da ugovorne strane iz KU nisu usklađivale osnovicu i stalni dodatak u smislu čl. 48. KU sve do 10. ožujka 2004.,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom od 10. ožujka 2004., između ostalog, povećana osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 % od 1. siječnja 2004.,

- da tužiteljici nakon 01. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća u skladu s odredbom čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da je tužiteljici do prvog usklađivanja osnovice i dodatka na plaću 10. ožujka 2004., a počam od 01. siječnja 2004., pripadala plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a u skladu s čl. 48. st. 3. KU i koju je plaću tužiteljica i primala, dok se nakon 01. siječnja 2004. u skladu s čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća u skladu sa Zaključkom od 10. ožujka 2004., ali ne manja od one koja je predviđena zaštitnom klauzulom u st. 2. čl. 48. KU.

Kako je tužiteljica za razdoblje do 01. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, sud prvog stupnja je odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice na ime potraživanja razlike plaće do 01. siječnja 2004., a za period nakon toga prihvatio dio tužbenog zahtjeva u visini koja nije bila niti sporna, a do visine zaštitne klauzule iz st. 2. čl. 48. KU, a sud drugog stupnja potvrdio je u cijelosti takovu presudu.

Tužiteljica u reviziji ističe da su sudovi za razdoblje od potpisivanja KU trebali primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku utemeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Prema odredbi čl. 48. st. 1. KU propisano je da je osnovna plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Prema odredbi čl. 48. st. 2. KU ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Odredbom čl. 48. st. 3. KU propisano je da su ugovorne strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju od dana sklapanja ovog Ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja ovog Ugovora, a st. 4. da su ugovorne strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da Zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi.

Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su o povećanju osnovice i stalnog dodatka i u svezi toga su se sporazumjele, a time nisu derogirale čl. 48. KU.

S tim u vezi niti revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz st. 2. čl. 48. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovice plaće i dodatka na plaću, a što je uslijedilo počev od 01. siječnja 2004.

Tuženik je kao drugo pravno pitanje naveo pogrešno odmjeravanje i dosuđenje parničnog troška u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji. Tuženik je u pravu kada smatra da se visina troškova parničnog postupka određuje sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave (kao i u Revt-35/04 od 14. lipnja 2005.).

Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje ne bi bilo podudarno s tim shvaćanjem, jer iako se vrijednost predmeta spora mijenjala u postupku tako da je u trenutku podnošenja tužbe iznosila 71.278,71 kn sve do preciziranja i povlačenja tužbenog zahtjeva u podnesku od 20. srpnja 2007. kada vrijednost predmeta spora iznosi 45.626,68 kn ona nije bila od utjecaja na određivanje parničnog troška sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07).

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji, ne može smatrati važnim materijalnopravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je revizije tužiteljice i tuženika u odnosu na glavno potraživanje odbiti kao neosnovane, a na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 10. ožujka 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.