Rev-2105/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: - Rev 2105/1997-2

Gzz-43/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. d.d. iz Z., koju zastupa J. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske i Zavoda za platni promet iz Zagreba, koji zastupa M. L., odvjetnica u Z., radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 11. prosinca 1996. broj Gt-406/96, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. srpnja 1996. broj Gž-4374/96-2 i presude Općinskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1996. broj Pn-6814/94 i reviziju tuženice Republike Hrvatske protiv označene pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu kojom je potvrđena također označena presuda Općinskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj dana 5. ožujka 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetništva i revizija tuženice Republike Hrvatske ukidaju se presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. srpnja 1996. broj Gž-4374/96-2 i Općinskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1996. broj Pn-6814/94 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu kao sud drugoga stupnja svojom presudom od 9. srpnja 1996. broj Gž-4374/96-2 odbio je žalbu tuženice Republike Hrvatske i potvrdio presudu Općinskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1995. broj P-6814/94, kojom je tuženica Republika Hrvatska obvezana platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 43.398,80 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. kolovoza 1991. godine do 21. listopada 1993. godine, a od 22. listopada 1993. godine do isplate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate kao i naknaditi mu parnični trošak. Odbijen je tužiteljev zahtjev protiv tuženika Zavoda za platni promet kao solidarnog dužnika s tuženicom Republikom Hrvatskom.

Protiv pravomoćnih presuda sudova nižega stupnja Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti navodeći da je tim presudama došlo do bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je povrijeđeno materijalno pravo.

Državno odvjetništvo naime smatra da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 216., 217. i 121. Zakona o parničnom postupku dalje ZPP.

Ovo stoga što je na raspravi od 24. lipnja 1992. godine nastupilo mirovanje postupka a kako nije stavljen prijedlog za nastavak postupka u zakonom predviđenom roku da se tužba smatra povučenom, a sve radnje nakon 24. lipnja 1992. u ovom predmetu da nisu mogle biti poduzete pa tako ni donijete meritorne odluke. U spisu postoji pismeni prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje ali sud o tom prijedlogu da nije raspravio ni donio odluku.

Državno odvjetništvo također smatra da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP stoga što u presudama sudova prvoga stupnja od 18. siječnja 1993. i 18. siječnja 1995. godine se navodi da parnične stranke nisu prigovarale dopunskom nalazu vještaka, što da nije točno jer takva izjava tuženika nigdje nije u spisu zabilježena, pa stoga da postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Državno odvjetništvo dalje smatra da u postupku nije riješeno pitanje stvarne nadležnosti općinskoga suda.

Glede povrede materijalnog prava, budući da sudovi nižega stupnja utvrđuju da je u postupku brisanja tužitelja iz sudskog registra stavljena klauzula izvršnosti na odluku koja nije bila pravomoćna t.j. konkretno na rješenje suda prvoga stupnja od 15. siječnja 1991. godine, Državno odvjetništvo smatra da je ta klauzula rezultat određenog pravnog stajališta suca, pa ako je time i pogrešno primijenio zakon da je takva pogrešna primjena isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja, u kojem slučaju država ne odgovara za štetu.

Predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukine obje pobijane presude.

Tužitelj kojemu je zahtjev za zaštitu zakonitosti dostavljen u smislu odredbe čl. 390. u svezi sa čl. 408. st. 2. ZPP nije odgovorio na zahtjev.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica Republika Hrvatska je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Zahtjev za zaštitu zakonitosti i revizija su osnovani.

Državni odvjetnik doduše nije u pravu kad smatra da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 216., 217. i 121. ZPP t.j. da se u konkretnom slučaju tužba treba smatrati povučenom. Ovo stoga što je doista došlo do mirovanja postupka na raspravi od 24. lipnja 1992. godine zbog izostanka tužitelja. Tužitelj je međutim u zakonom predviđenom roku tražio povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta, pa je nakon toga sud prvoga stupnja održao novo ročište u prisutnosti stranaka, na kojem su stranke raspravljale o glavnoj stvari, pa tako i tuženici. Stoga se zaključuje da je sud prvoga stupnja faktično dopustio povrat u prijašnje stanje, čemu se ni tuženici nisu protivili.

Što se tiče daljnjeg prigovora državnog odvjetnika koji se odnosi na nadležnost općinskoga suda treba odgovoriti da je u vrijeme donošenja kako presude suda prvoga tako i drugoga stupnja za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari bio nadležan općinski sud te u drugom stupnju Županijski sud u Gradu Zagrebu (čl. 16. st. 2. toč. k. Zakona o sudovima, "Narodne novine", broj 3/94).

O preostalom prigovoru bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP ovaj sud zasada nije odlučivao.

Osnovano državni odvjetnik i tuženica Republika Hrvatska prigovaraju pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je Okružni privredni sud u Zagrebu donio rješenje da se iz registra po službenoj dužnosti briše tužitelj 15. siječnja 1991. godine, koje rješenje nije bilo pravomoćno i koje je u kasnijem postupku od višeg suda preinačeno te postupak za brisanje tužitelja iz sudskog registra obustavljen, na koje rješenje je stavljena klauzula izvršnosti i ovo dostavljeno tuženiku sada Zavodu za platni promet. Taj tuženik je temeljem takvog rješenja blokirao žiro-račun tužitelja a kasnije ga i ukinuo, tako da tužitelj stanovito vrijeme preko tog računa nije mogao poslovati sve dok nije konačno provedeno rješenje o obustavi postupka brisanja iz sudskog registra. Na toj činjenici, dakle nemogućnosti poslovanja preko žiro-računa tužitelj temelji svoj zahtjev za naknadu štete.

Kako se po odredbi čl. 71. st. 4. i 5. Zakona o upisu u sudski registar (Službeni list broj 13/83, koji je u to vrijeme bio na snazi) rješenje o brisanju iz sudskog registra može izvršiti na temelju pravomoćnog rješenja, to su sudovi nižega stupnja ocijenili da je od strane suda došlo do povrede norme kogentnog prava na štetu tužitelja, što predstavlja nezakonitu radnju od strane tadašnjeg Okružnog privrednog suda, a za štetu koja je tom radnjom nastala smatra odgovornom Republiku Hrvatsku.

Takvo pravno stajalište sudova nižega stupnja nije pravilno.

Država naime ne odgovara trećim osobama za štetu koju nanese sudac pogrešno primjenjujući zakon ako je pogrešna primjena zakona isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja.

U konkretnom slučaju sudovi nižega stupnja smatraju, kao što je već spomenuto, da je tadašnji Okružni privredni sud trebao primijeniti odredbu čl. 71. st. 3. Zakona o upisu u sudski registar (Službeni list SFRJ broj 13/83) koji propis da nije primijenio, međutim sudovi nisu raspravili da li je pogrešna primjena spomenute zakonske norme isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja ili nije. Okružni privredni sud se naime stavljanjem sporne klauzule izvršnosti pozvao se na odredbu čl. 10. spomenutoga zakona, po kojoj se rješenje o upisu u sudski registar izvršava danom donošenja.

Iz navedenih razloga sudovi nižega stupnja su pogrešno primijenili materijalno pravo, a kako je zbog toga i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno trebalo je kako zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika tako i reviziju tuženice Republike Hrvatske kao osnovane prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što utvrdi odlučne činjenice u ovom sporu o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 5. ožujka 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.