Gž R-702/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-702/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljanom od sudaca ovog suda Andree Boras- Ivanišević, kao predsjednice vijeća, Luke Grgata, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-1082/16 od 8. lipnja 2018., u sjednici vijeća održane dana 24. listopada 2018.,

p r e s u d i o je

Djelomično se prihvaća se žalba tužene kao osnovana, preinačava se prvostupanjska presuda i sudi se:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj – za Ministarstvo obrane da tužitelju Z. T. na ime neisplaćenih dodataka isplatu bruto iznos od 89.744,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje od 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. ZOO po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: ..., tekućom:

- na iznos od 3.836,16 kuna od 16.3.2006.,

- na iznos od 4.883,71 kuna od 16.4.2006.,

- na iznos od 3.409,92 kune od 16.5.2006.,

- na iznos od 4.158,95 kuna od 16.7.2006.,

- na iznos od 5.277,48 kuna od 16.8.2006.,

- na iznos od 5.642,66 kuna od 19.9.2006.

- na iznos od 520,98 kuna od 16.10.2006.,

- na iznos od 7.534,82 kune od 16.11.2006.,

- na iznos od 3.755,33 kune od 16.12.2006.,

- na iznos od 487,70 kuna od 16.1.2007.,

- na iznos od 1.536,12 kuna od 16.3.2007.,

- na iznos od 1.670,42 kune od 16.4.2007.,

- na iznos od 268,95 kuna od 16.5.2007.,

- na iznos od 7.200,69 kuna od 16.7.2007.,

- na iznos od 2.105,15 kuna od 16.8.2007.,

- na iznos od 1.997,33 kuna od 16.10.2007.,

- na iznos od 5.893,20 kuna od 16.11.2007.,

- na iznos od 5.343,71 kunu od 16.7.2008.,

- na iznos od 903,84 kune od 16.8.2008.,

- na iznos od 6.216,45 kuna od 16.9.2008.,

- na iznos od 3.27,03 kune od 16.10.2008.,

- na iznos od 4.999,02 kune od 16.11.2008.,

- na iznos od 8.829,02 kune od 16.12.2008.,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 51.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske pa do isplate,isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: ..., sve u roku od 8 dana."

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je obvezao tuženu da tužitelju isplati iznos od 130.779,74 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci pobijane presude, te ujedno obvezao tuženu na naknadu troškova postupka u iznosu od 66.500,00 kuna, dok je za iznos od 24.843,75 kuna odbije zahtjev za isplatu troškova postupka.

Žali se tužena i pobija prvostupanjsku odluku iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/2, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13. i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači prvostupanjske presuda tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Odgovor na žalbu zaprimljen je od strane tužitelja. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da se žalba tužene odbije kao neosnovana.

Žalba tužene djelomično je osnovana.

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev radi isplate temelji na činjenici da mu kao pripadniku Hrvatske ratne mornarice nije isplaćena naknada za razdoblje od mjeseca veljače 2006. do mjeseca studenog 2008. na ime prekovremenog rada, rada noću, blagdanima i u smjenama. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio:

- da je tužitelj rješenjem Ministarstva obrane GS OSRH od 16. svibnja 2004. raspoređen, kao vojnih, u Divizijun za potporu, brod BS-73 F. V., na dužnosti – vođa topničkih postaja;

- da se evidencija radnih sati ispunjava na način da nije prikazan stvarni način rada (noćni rad, rad subotom, nedjeljom, neradnim danom ili blagdanom) već se vode kao rad od 8-16 sati od ponedjeljka do petka;

- da je ministrica obrane Ministarstva obrane dana od 8. siječnja 2003. donijela Pravilnik o dodatku na plaću i način isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (Klasa: 023-03/03-04/1, "Narodne novine", broj 63/03) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2002., a člankom 6. Pravilnika je normiran mornarički dodatak.

Nakon tako provedenog postupka prvostupanjski sud je donio presudu broj IVP-359/09 od 22. studenoga 2012., kojim je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

Povodom žalbe tužene Županijski sud u Splitu, presudom broj Gžri-25/13 od 13. veljače 2013. odbio je žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Međutim, povodom revizije tužene Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revr- 458/13-2 od 30. studenoga 2016. ukinuo je prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

U nastavku postupka prvostupanjski sud je cijenio sve provedene dokaza, te donio presudu broj Pr-1082/16 od 8. lipnja 2018. kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 130.779,74 kuna.

U nastavku postupka prvostupanjski sud, pozivajući se na Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003., na odredbe članka 40. stavka 1. i članka 92. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/13, 1123/03, 142/03, 30/04 i 65/05), članka 3., 14., 168. stavka 1, članka 97. stavka 5., 6. i 7. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07), članka 39. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 3. prosinca 2001. i 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 3/02 i 92/04) člankom 199. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 134/04 i 68/05), dajući pravnu i činjeničnu poveznicu između svih tih odredbi, zauzeo je stajalište da, u skladu s navedenim odredbama, tužitelju pripada naknada za određeni oblik rada, s obzirom da je odredbom članka 97. stavka 5. ZSOS-a normirano da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tako i na noćni rad, rad subotom i nedjeljom, blagdanom, praznikom i u smjenama, te dodatak na plaću.

Visina potraživanja prikazana je u vještvu vještaka Vladimira Krkleca koji je dao dvije varijante obračuna (list 249-265 spisa).

Po I. varijanti uzima se da je tužitelj na brodu boravio 24 sata tako da se rad tužitelja računa 8 sati redovnog rada, 8 prekovremenog rada, te da se dnevni odmor od 8 sati obračunava po satnici redovnog rada, pa bi po toj varijanti tužena bila dužna isplatiti tužitelju iznos od 130.779,74 kuna.

Po II. varijanti tužitelj boravi na brodu 24 sata tako da se iz obračuna izuzme dnevni odmor od 8 sati, a ostaje 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog rada. Po toj varijanti tužene bi tužitelju trebala platiti iznos od 89.744,06 kuna.

Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev po I. varijanti, što je prvostupanjski sud prihvatio. Međutim, osnovano tužena postavljenim pravnim pitanjem upire na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda koji je tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznao i razdoblje osmosatnog odmora unutar 24 sata rada. Tužena, opravdao, postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i dežurstva, a s obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu – na brodu), i kada je životno i logično da tužitelj kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme , u kojem se odmara po osam sati, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, što nije fizički moguće i nije životno. Takvo stajalište već je zauzeto o odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. i Revr-1307/13 od 30. studenoga 2016.

Dakle, tužitelju se priznaje 8 sati redovnog rada i daljnjih 8 sati mogućnost prekovremenog rada i za koje vrijeme ima pravo na dodatak na plaću za rad noću, praznikom, nedjeljom i blagdanom, dok se preostalih 8 sati smatra odmorom.

Naime, tijekom prvostupanjskog postupka, po zahtjevu tužitelja, provedena je dopuna financijsko vještačenje po vještaku V. K. koji je izradio vještvo u dvije varijante. Kako je nalaz i mišljenje izrađen u skladu s pravnim shvaćanjem ovog drugostupanjskog suda, to tužitelju na ime naknade plaće za prekovremeni rad pripada iznos od 89.744,06 kuna, kako je to prikazanu u vještvu vještaka u II. varijanti tablica broj 2, u poziciji 28 stupac (list 264).

Odluka o trošku postupka temelji se na članku 155. stavku 2. ZPP, budući je tužitelj u parnici djelomično uspio. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio trošak postupka, to je, s obzirom da je ovom drugostupanjskom odlukom odbijen dio tužbenog zahtjev, valjalo je za odgovarajući postotak umanjiti već utvrđeni iznos parničnog troška.

Stoga je valjalo temeljem članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu na način naveden u izreci ove presude.

U Splitu 24. listopada 2018.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras-Ivanišević, v. r.