Gzz-140/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-140/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari predlagateljice osiguranja M. K.-Đ. iz Z., koju zastupa M. Ž., odvjetnik u Z., protiv protivnika osiguranja L. d.d. G. filijale Z., koga zastupa M. P., odvjetnik u Z., radi osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 10. lipnja 2002. godine broj G-DO-495/02 izjavljenog protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Osijeku od 4. travnja 2002. godine broj Gž-2370/01 kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 7. ožujka 2001. godine broj Ovr-113/01, u sjednici održanoj dana 5. veljače 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 10. lipnja 2002. godine broj G-DO-495/02 te se preinačuje rješenje Županijskog suda u Osijeku od 4. travnja 2002. godine broj Gž-2370/01 i rješava:

Žalba protivnika osiguranja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku od 7. ožujka 2001. godine broj Ovr-113/01.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud je prihvatio prijedlog predlagatelja osiguranja i odredio osiguranje uknjižbom založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja upisanoj u zk.ul. 3059 kč.br. 1413 k.o. O.

Drugostupanjski sud je uvažio žalbu protivnika osiguranja, preinačio prvostupanjsko rješenje, odbio ovršni zahtjev i ukinuo provedene radnje te obvezao predlagatelja osiguranja da protivniku osiguranja naknadi trošak postupka u iznosu od 1.027,00 kn. Protiv drugostupanjskog rješenja državni odvjetnik Republike Hrvatske izjavio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine rješenje Županijskog suda u Osijeku i predmet vrati tom sudu na donošenje nove na zakonu osnovane odluke.

U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti protivnik osiguranja predlaže da ovaj sud odbije kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti.

U očitovanju na odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlagateljica osiguranja je osporila osnovanost odgovora protivnika osiguranja na zahtjev za zaštitu zakonitosti i predložila da se zahtjev za zaštitu zakonitosti usvoji.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju je ukazao državni odvjetnik Republike Hrvatske, jer su u drugostupanjskoj odluci navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati.

Isti sud je donoseći odluku pogrešno primijenio odredbu čl. 255. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99 – dalje OZ), jer je pogrešna njegova ocjena da nekretnine protivnika osiguranja ne mogu biti predmetom ovrhe.

Ovo iz razloga što su Ugovorom između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa ("Narodne novine", - 15/1999, 4/2000 - dalje Ugovor) ove dvije države između ostalog uredile i međusobne imovinskopravne odnose nastale prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih stranaka kako je to propisano odredbom čl. 1.Ugovora. Odredbom čl. 2. Ugovora određeno je da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaka prava zaštite pred sudovima i drugim državnim tijelima, kako je zajamčeno domaćim i fizičkim pravnim osobama (st. 1.), a pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu naplatnim putem (st. 2.). Odredbom čl. 4. Ugovora uglavljeno je da će ugovorne stranke omogućiti stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava i upis u zemljišne knjige na svojem teritoriju fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne stranke, ako je valjana pravna osnova stjecanja nastala do dana uspostave neovisnosti one ugovorne stranke na teritoriju koje se nekretnina nalazi, bez obzira na mjesto nastanka pravne osnove stjecanja (st. 1.), a ugovorne stranke omogućit će pravo stjecanja vlasništva i drugih stvarnih prava fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne stranke i nakon dana uspostave neovisnosti ugovornih stranaka, sukladno propisima svake od ugovornih stranaka o stjecanju prava vlasništva stranaca (st. 2.).

Iz citiranih odredbi Ugovora prema ocjeni ovog suda proizlazi da se stupanjem na snagu rečenog Ugovora (23. veljače 2000. godine) na konkretan slučaju ne može primijeniti Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 36/91 – dalje Uredbe) kako to pogrešno cijeni drugostupanjski sud, budući predmetni Ugovor ima značaj međunarodnog ugovora koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljen, te je kao takav dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj je snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava Republike Hrvatske - “Narodne novine”, broj 11/00).

Neosnovano se drugostupanjski sud poziva na odredbu čl. 1. st. 3. Ugovora prema kojoj razrješavanje odnosa u svezi s nuklearnom elektranom Krško i Lj. bankom – glavna filijala Z., nije predmet toga Ugovora, već će se urediti posebnim ugovorom. Navedena odredba Ugovora ne može se primijeniti u predmetnom slučaju, jer se ista ne odnosi na neprenesenu štednju hrvatskih štediša koja je privatno pravnog karaktera i nije bila predmetom međudržavnog sporazumijevanja. Navedena odredba ima u vidu pravni odnos između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u svezi Lj. banke – glavna filijala Z. koji se odnosi na dug Lj. banke prema štedišama u Republici Hrvatskoj, a kojeg su štediše prenijele u javni dug Republike Hrvatske, a Republika Hrvatska takve je štediše isplatila iz vlastitih sredstava te je u tom dijelu ista prema Lj. banci postala vjerovnik.

U ovom konkretnom slučaju radi se o trošku parničnog postupka koji je u iznosu od 5.470,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 16. rujna 1997. godine koji je predlagatelju osiguranja dosuđen presudom Općinskog suda u Zagrebu od 16. rujna 1997. godine broj P-2025/96 koja presuda je pravomoćna i ovršna pa je prema tome potraživanje predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja utvrđeno valjanom ovršnom ispravom te se na taj pravni odnos ne primjenjuje odredba čl. 1. st. 3. Ugovora već je taj pravni odnos preciziran odredbom čl. 1. st. 1. te čl. 2. i 4. Ugovora.

Iz izloženog slijedi da je prvostupanjski sud suprotno ocjeni drugostupanjskog suda pravilno postupio kada je primjenom odredbe čl. 257.-258. OZ rješenjem prihvatio kao osnovan prijedlog predlagatelja osiguranja osnivanjem prisilnog založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, a koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske. Pozivanje protivnika osiguranja na odluke Ustavnog suda kojima nije bio prihvaćen nijedan prijedlog za ocjenu ustavnosti Uredbe od 1991. godine (U-II-212/93, U-II-282/93 i U-862/94 koje su objavljene u “Narodnim novinama”, broj 83/94) nije od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, jer su iste donesene prije stupanja na snagu predmetnog međunarodnog Ugovora kojim su uređeni imovinskopravni odnosi između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

Iz svega navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju predlagateljica osiguranja bila ovlaštena radi osiguranja svoje novčane tražbine osnovano tražiti zasnivanje založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, te da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 255. OZ kada je ukinuo prvostupanjsko rješenje Općinskog suda, te obustavio postupak pozivom na rečenu odredbu.

Iz iznesenih razloga je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. u svezi čl. 408. st. 1. ZPP, te čl. 19. OZ pobijano rješenje valjalo preinačiti i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 5. veljače 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.