Rev-1049/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1049/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz F., kojega zastupa punomoćnik O. A.-D., odvjetnik u P., protiv tuženice R. H. za Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Državni pravobranitelj Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. prosinca 1996. godine, br. Gž-932/96., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 28. svibnja 1996. godine, br. P-548/96., u sjednici održanoj dana 9. lipnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja M.M. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli od 28. svibnja 1996. godine, br. P-548/96. suđeno je: "Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu isplatom iznosa od 200.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, te da mu naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Puli od 16. prosinca 1996. godine, br. Gž-932/96. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno, da obje presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutnog ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvari revident navodima revizije ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, to ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj bio aktivni djelatnik M. u. p.R.H., PU v. -s.,

- da je u tom svojstvu, dok je radio u P. p.V., sudjelovao u obrani V., kada je 19. listopada 1991. godine i ranjen,

- da je po padu V. bio zarobljen, odveden u logor S.M. gdje je bio do 22. svibnja 1992. godine,

- da je spomenuto ranjavanje, sa zlostavljenjem koje je trpio u logoru, na njemu ostavilo niz fizičkih i psihičkih posljedica, pa je rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske proglašen i ratnim vojnim invalidom sa 30% trajnim oštećenjem organizma,

- da mu pripadaju sva prava koja su propisana u Republici Hrvatskoj priznata osobama sa statusom ratnog invalida, odnosno hrvatskog branitelja.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Članak 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine", br. 61/91. i 70/91.) sadrži i pojam ratne štete, pa se navodi da je ratna šteta imovinska i neimovinska, posredna i neposredna učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike Hrvatske, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je posredno ili neposredno nastala od 15. kolovoza 1990. godine do prestanka neprijateljstava i ratnih operacija, a naročito šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti, imovini (pokretnoj i nepokretnoj), ratni rashodi, gubitak nacionalnog dohotka, gubitak nacionalnog bogatstva, šteta po okoliš i sve druge vrste šteta.

Dopunsko određivanje pojma ratne štete sadržano je u toč. 3. Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine", br. 54/93.), pa se navodi da su ratnom štetom obuhvaćeni gubici nastali kao rezultat: a) ratnih (vojnih djelovanja) ili njihovih posljedica, b) djelovanja neprijateljskih vojnih ili paravojnih formacija ili po njima kontroliranih ili podržavanih terorističkih i drugih jedinica, zarobljavanje, držanja talaca, protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.

Prema navedenom, dakle, odlučujuća okolnost na osnovi koje određenu štetu možemo pravno kvalificirati ratnom, priroda je štetne radnje kojom je prouzročena.

S obzirom na definiciju pojma ratne štete u smislu gore navedenih propisa koji predstavljaju obujam ratne štete u njezinim maksimalnim granicama štetu tužitelja treba podvesti pod pojam ratne štete kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

Pritom valja navesti da za ocjenu da li se radi o ratnoj šteti ili ne nije pravno odlučno da li je oštećenik civil, vojnik ili pripadnik - djelatnik MUP-a, neovisno o tome da li je oštećeni u radnom odnosu, ili mobilizirana osoba već je odlučno jedino priroda štetne radnje kojom je počinjena oštećeniku šteta.

Opći propisi građanskog prava ne predviđaju odgovornost države ili pak poslodavca za ratnu štetu. Da bi se osiguralo obeštećenje pojedinca ili pravnih osoba za pretrpljenu ratnu štetu bilo bi potrebno donijeti posebne propise kojima se ustanovljava autonoman sustav popravljanja ratne štete koji će ovisiti prvenstveno o materijalnim mogućnostima države.

Zakonom o utvrđivanju ratne štete propisano je samo pitanje popisa i procjene štete, a nije propisano pitanje odgovornosti i naknade štete.

Zbog navedenih razloga revident neosnovano smatra da postoji odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju.

Kako se, dakle, u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga, to je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 9. lipnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.