Rev-679/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 679/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz S., zastupane po punomoćnicima B. V. i V. V., odvjetnicima iz S., protiv tuženika S. z.S. S., zastupanog po punomoćnicima Ž. M. i T. Š., odvjetnicima u S., radi predaje u posjed i vlasništvo stvari i dr., rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 29. rujna 2000. godine, br. Gž-1717/00., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 14. siječnja 2000. godine, br. P-745/97., u sjednici održanoj dana 23. prosinca 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se tuženiku naloži predati joj u vlasništvo i posjed dvosoban stan u S., stan br. 39, površine 59,52 m² ili odgovarajući drugi stan iste površine i boniteta, uz istovremenu obvezu tužiteljice da na račun tuženika uplati razliku do pune cijene stana u iznosu od 62.700,00 tadašnjih DEM, plativo u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, a u istom roku od 60 dana po pravomoćnosti presude.

Istom je presudom udovoljeno alternativnom tužbenom zahtjevu, pa je tako naloženo tuženiku da tužiteljici plati kunsku protuvrijednost iznosa od 25.993,70 tadašnjih DEM po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom koja se u mjestu ispunjenja priznaje na devizne štedne uloge građana (u tadašnjim DEM) po viđenju i to na pojedinačno dospjevajuće iznose sa početkom od dana pobliže označenih u toj točci izreke.

U preostalom je dijelu alternativni tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen. U toč. III. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu pod toč. I. izreke prema kojoj je tužiteljica s tužbenim zahtjevom odbijena.

Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja pod toč. II. izreke u njezinom dosuđujućem i odbijajućem dijelu za isplatu, kao i odluka pod toč. III. izreke i u tom je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da je odlučeno da će se o troškovima postupka povodom podnesenih žalbi odlučiti zajedno sa konačnom odlukom.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložila je da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Zatražila je i naknadu troškova revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren kako istaknuti revizijski razlog, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da su

- stranke dana 23. ožujka 1987. godine, zaključile ugovor br. 67 o uplati predujma u svrhu izgradnje stana, a kojim ugovorom se tuženik obvezao izraditi za potrebe tužiteljice stan položen na predmetnom stambenom – poslovnom objektu, na VI katu površine 59,52 m², ulaz br. V, stan br. 38, dok se tužiteljica obvezala da će u roku od 30 dana uplatiti na žiroračun tuženika iznos od tadašnjih 8.332.800 dinara na ime predujma u svrhu izgradnje stana,

- da su stranke, a nakon izvršene uplate predujma dana 27. lipnja 1989. godine, zaključile drugi ugovor br. 126 o reguliranju međusobnih prava i obveza kod udruživanja sredstava za izgradnju predmetnog stana,

- da je čl. 3. Ugovora od 27. lipnja 1989. godine, određena predračunska cijena stana, te da se toč. 4. tužiteljica obvezala da će predračunsku cijenu stana uplatiti na žiro račun tuženika u ondje utvrđenoj dinamici plaćanja, a sveukupno najkasnije do 31. prosinca 1989. godine,

- da tužiteljica nije po zaključenom ugovoru od 27. lipnja 1989. godine, izvršila ni jednu uplatu na ime predračunske cijene stana,

- da je čl. 10. Ugovora od 27. lipnja 1989. godine, između stranaka ugovoreno da ukoliko zadrugar ne uplati u roku od 15 dana bilo koju dospjelu ratu u smislu tog ugovora ili ako odustane od ugovora, da zadrugar ima pravo predmetni stan ugovoriti s drugim članom zadruge, o čemu da odlučuje Zadružni savjet zadruge,

- da je u međuvremenu došlo do zastoja u izgradnji cijelog predmetnog poslovnog objekta, te

- da je tuženik dana 22. siječnja 1997. godine, izdao tužiteljici potvrdu 2/98 kojom potvrđuje da je ista izvršila uplatu predujma u svrhu izgradnje stana prema Ugovoru br. 67 od 23. ožujka 1987. godine u visini od oko 39.700 tadašnjih DEM, s time da je stan u međuvremenu dovršen, ali da ona nije dobila ključeve, jer nije izvršila ugovornu obvezu plaćanja predračunske cijene stana prema Ugovoru od 27. lipnja 1989. godine, br. 126.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je ugovorni odnos stranaka raskinut sa danom 31. srpnja 1989. godine, a po dospijeću prve rate koju je tužiteljica trebala platiti s osnove predračunske cijene stana prema Ugovoru od 27. lipnja 1989. godine, br. 126. Naime, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužiteljica je prvu ratu na ime predračunske cijene stana prema Ugovoru br. 126 trebala uplatiti najkasnije do 15. srpnja 1989. godine, pa kako je odredbom čl. 10. istoga Ugovora između stranaka bilo ugovoreno da tuženik stječe pravo ugovaranja predmetnog stana sa drugim zadrugarom, ukoliko tužiteljica ne uplati u roku od 15 dana bilo koju dospjelu ratu iz čl. 4. Ugovora ili ako odustane od Ugovora, to je istekom tog roka zbog neplaćanja tužiteljice došlo do raskida ugovora.

Naime, odredbom iz čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91 – dalje ZOO) propisano je da se ugovor smatra raskinutim po samom zakonu, kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku. Stavkom 2. iste zakonske odredbe propisano je da se ugovor može održati na snazi ako vjerovnik bez odgađanja nakon isteka roka obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora, ali prema st. 3., kad vjerovnik zahtijeva ispunjenje pa ga ne dobije u razumnom roku, propisano je da može izjaviti da raskida ugovor.

Stavkom 4. iste zakonske odredbe predviđeno je da ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim, ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kada je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

U konkretnom slučaju ispunjenje u roku predstavljalo je bitni sastojak ugovora, jer to tako proizlazi iz smisla utanačenja iz čl. 10. Ugovora br. 126., pa kako, a slijedom nađenih utvrđenja nižestupanjskih sudova, tužiteljica nije ispunila ugovorom preuzetu obvezu plaćanja predračunske cijene u utanačenom roku to je, a slijedom nastupa raskida predmetnog ugovora pravilno zaključeno u prilog neosnovanosti njezinog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed i vlasništvo prijepornoga stana.

Revizijskim navodima odluka suda nije dovedena u sumnju.

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je imala pravo zastati sa plaćanjem predračunske cijene stana dok tuženik ne izvede radove do stupnja dovršenosti za iznos koji je platila u visini uplaćenog predujma. Ovo stoga što plaćanje predračunske cijene stana nije bilo uvjetovano izgradnjom pojedine faze objekta, a ponajmanje je bilo uvjetovano izgradnjom za iznos koji je tužiteljica neprijeporno uplatila, ali ne s osnove predračunske cijene stana prema Ugovoru br. 126, već s osnove plaćenog predujma prema Ugovoru br. 67 od 23. ožujka 1987. godine.

Kada je rok ispunjenja obveze u ugovoru predviđen kao bitan sastojak ugovora, tada se, sukladno odredbi iz čl. 125. st. 1. ZOO-a ugovor smatra raskinutim po samom zakonu kada dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, a suprotno reviziji, o volji vjerovnika ovisi da li će on održati ugovor na snazi tako što će obavijestiti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora unatoč isteka roka.

Prema tome, sve kada i ne bi bile istinite tvrdnje tuženika da je tužiteljicu pozivao i nakon isteka roka na ispunjenje ugovora i plaćanja predračunske cijene stana i tada, a kraj činjenice da tužiteljica nije platila niti jednu ratu predračunske cijene stana tada se i u tom slučaju ugovor ima smatrati raskinutim, jer s obzirom na pravnu prirodu utanačenog roka nema obveze vjerovnika da traži ispunjenje nakon isteka ugovorenog roka za ispunjenje obveze dužnika.

Slijedom navedenog zato je valjalo u svemu reviziju tužiteljice kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. prosinca 2003.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.