Rev-455/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 455/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Tome Gložinića kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Ivana Mikšića, Ilije Čuljata i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.R. i Lj.R. oboje iz Z.,... , koje zastupa punomoćnik J.M., odvjetnik iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. svibnja 1994. br. Gž-9921/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 1993. br. Pn- 1195/92, u sjednici održanoj dana 8. listopada 1998.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice Republike Hrvatske se prihvaća te se preinačuju presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. svibnja 1994. br. Gž-9921/93 i Općinskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 1993. br. Pn-1195/92 tako da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska dužna je I tužitelju I.R. isplatiti 51.000 HRD i II tužiteljici Lj.R. 51.000 HRD, sve sa zateznim kamatama na glavnice od 1.700 HRD od 01. 05. 1992.g., na 2.100 HRD od 01. 06. 1992.g., na 2.700 HRD od 01. 07. 1992.g., na 2.700 HRD od 01. 08. 1992.g., na 4.000 HRD od 01. 09. 1992.g., na 4.000 HRD od 01. 10. 1992.g., na 5.800 HRD od 01. 01. 1992.g., na 7.600 HRD od 01. 12. 1992.g., na 8.900 HRD od 01. 01. 1993.g., na 11.500 HRD od 01. 02. 1993.g. sve do isplate, a od 01. 02. 1993.g. plaćati I tužitelju mjesečni iznos od 11.500 HRD i II tužiteljici 11.500 HRD time da na dospjele a neplaćene iznose rente plati zateznu kamatu od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isteka, tj. konačne isplate, sve kamate u visini prema čl. 277. st. 1. ZOO-a, te da dospijevajuće iznose tuženik plaća do svakog 10-tog u tekućem mjesecu, kao i nadoknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"Tužena Republika Hrvatska dužna je I tužitelju I.R. isplatiti 51.000 HRD i II tužiteljici Lj.R. 51.000 HRD, sve sa zateznim kamatama na glavnice od 1.700 HRD od 01. 05. 1992.g., na 2.100 HRD od 01. 06. 1992.g., na 2.700 HRD od 01. 07. 1992.g., na 2.700 HRD od 01. 08. 1992.g., na 4.000 HRD od 01. 09. 1992.g., na 4.000 HRD od 01. 10. 1992.g., na 5.800 HRD od 01. 01. 1992.g., na 7.600 HRD od 01. 12. 1992.g., na 8.900 HRD od 01. 01. 1993.g., na 11.500 HRD od 01. 02. 1993.g. sve do isplate, a od 01. 02. 1993.g. plaćati I tužitelju mjesečni iznos od 11.500 HRD i II tužiteljici 11.500 HRD time da na dospjele a neplaćene iznose rente plati zateznu kamatu od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isteka, tj. konačne isplate, sve kamate u visini prema čl. 277. st. 1. ZOO-a, te da dospijevajuće iznose tuženik plaća do svakog 10-tog u tekućem mjesecu, kao i nadoknadi parnični trošak u iznosu od 200.000 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Drugostupanjski sud potvrdio je navedenu prvostupanjsku presudu.

Protiv te drugostupanjske presude izjavila je tuženica reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.

Ne stoji revizijski prigovor da je drugostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - citirano: ZPP). Taj je sud naime ocijenio tuženikove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, ali ih nije smatrao osnovanim.

Sin tužitelja mldb. B.R. smrtno je stradao 1984. u 18. godini života kao polaznik policijske škole. Za posljedice tog štetnog događaja odgovara tužena.

Nižestupanjski sudovi su udovoljili tužbenom zahtjevu jer su ocijenili da bi da je ostao živ, B.R. postao policajac te da bi na ime plaće davao svakom od svojih roditelja barem po 10% od svojih primanja a da bi im pomagao i u poljoprivrednom domaćinstvu. Tužitelji su inače sporne iznose zatražili za razdoblje od 1. travnja 1992. pa nadalje.

U pravu je revident kad ističe da su udovoljivši tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Odredba čl. 194. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96) propisuje: "Osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja." Iz navedene zakonske odredbe slijedi da su okolnosti koje opravdavaju zahtjev za naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja odnosno redovnog pomaganja morale postojati u vrijeme štetnog događaja. Naprotiv njihovo eventualno naknadno ostvarenje ne daju oštećenoj osobi pravo na spomenutu odštetu. Zato su nižestupanjski sudovi neopravdano udovoljili tužbenom zahtjevu polazeći od toga da bi sin stranaka, koji je u vrijeme svoje smrti bio srednjoškolac, po redovnom tijeku stvari da nije smrtno stradao završio školu, zaposlio se, počeo ostvarivati prihode i dio tih prihoda izdvajao za tužitelje kao svoje roditelje.

Iz spomenutih razloga, a kako se nije ostvarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), presuđeno je kao u izreci (čl. 395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. listopada 1998.

Predsjednik vijeća:

Tomo Gložinić, v.r.