Rev-3670/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3670/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P., koga zastupa A. F., odvjetnik u P., protiv tuženice Đ. Š. iz D., koju zastupa Ž. D., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 15. rujna 1999. godine, br. Gž 595/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 22. ožujka 1999. godine, br. P 915/95-32, u sjednici održanoj dana 29. travnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on stekao pravo suvlasništva na spornim nekretninama i to darovnim ugovorom, kojim mu je suvlasnički dio darovao I.M., što da je tuženica dužna priznati, te mu izdati tabularnu ispravu. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda, tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj u reviziji ne iznosi konkretno koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka su učinili nižestupanjski sudovi, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku – ZPP, ali nije našao da postoji takva povreda predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj zahtjevom svoje tužbe traži da sud utvrdi da je on stekao suvlasništvo u spornoj ½ dijela nekretnina, i to k.č.br. 824 u naravi kuća i dvor u D., darovanjem od svoga djeda sada pok. I.M., te da mu je tuženica dužna izdati tabularnu ispravu.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je kuća, koja u ½ čini predmet spora građena 1965. godine na k.č.br. 362/1, da je 1986. godine vođen komasacioni postupak za nekretnine koje su predmetom ovoga spora, tj. k.č.br. 824 kuća i dvor, da je rješenjem o komasaciji, koje je postalo pravomoćno, spomenuta kuća pripala majci stranaka sada pok. M.M., da je tužitelj sudjelovao u komasacionom postupku, da nije uložio pravni lijek protiv spomenutog rješenja iz kojeg se vidi da kuća nije, pa ni u dijelu pripala njemu, da je ispitani mjernički vještak dao mišljenje da stranke nisu bile oštećene u postupku komasacije, te da je pok. M.M. sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s tuženicom, na temelju kojega je ova nakon njezine smrti u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica kuće u cijelosti.

Na temelju tih činjenica nižestupanjski sudovi su s pravom zaključili da nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da je on sporno suvlasništvo kuće stekao darovanjem od djeda sada pok. I.M. 1960. godine, dakle, prije nego je kuća sagrađena. Iz njegovih tvrdnji, naime, proizlazi da je predmet tog darovanja bila kuća sagrađena na k.č.br. 540, dok je sud utvrdio, kao što je već spomenuto da kuća u kojoj tužitelj traži pravo suvlasništva je sagrađena na drugoj k.č.br. 362/1.

U vezi s tim nije osnovan tužiteljev revizijski navod, da su ostali suvlasnici njemu priznali sporno pravo u novoj kući upravo zbog ranijeg darovanja, jer diobni ugovor, na koji se on pozivao u dosadašnjem postupku, što ponavlja i u reviziji, nisu potpisali ostali djelbenici, a neki od njih ispitani u postupku izjavili su da nikada se nisu ni složili s njegovim sadržajem.

Pored toga pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je pok. M.M. stekla pravo vlasništva na spornoj k.č.br. 824 na temelju rješenja o komasaciji, tj. odlukom državnog organa a to po odredbi čl. 20. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92, 77/92), koji je tada bio na snazi. Budući da je rješenje o komasaciji postalo pravomoćno, a tužitelj nije u tom postupku ni ulagao pravni lijek, pravilno je dalje pravno stajalište nižestupanjskih sudova da on više nema pravo u sudskom postupku tražiti da se on utvrdi suvlasnikom navedenih nekretnina.

Po čl. 33. prije spomenutog Zakona na temelju pravnog posla, kao što je ugovor o darovanju na temelju kojega tužitelj traži spomenuto pravo, pravo vlasništva na nekretninama stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Tužitelj nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama spornog dijela navedenih nekretnina, pa je zato i iz tog razloga taj dio njegovog zahtjeva neosnovan. U slučaju da je uspio dokazati da je stekao pravo vlasništva na temelju prije spomenutoga pravnog posla imao bi pravo tražiti u sudskom postupku jedino izdavanje tabularne isprave od osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik.

Iz svih navedenih razloga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 29. travnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.