Revr-1225/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1225/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Samoboru, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-42/11-2 od 4. svibnja 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-165/09-34 od 25. studenoga 2010., u sjednici održanoj 19. srpnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Samoboru broj P-165/09-34 od 25. studenoga 2010. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 78.013,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate kako je navedeno u izreci te presude kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.800,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-42/11-2 od 4. svibnja 2011. preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici isplatiti tužitelju iznos od 78.013,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate kako je navedeno u izreci te presude kao i troškove postupka (točka I. izreke). U točki II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn te je u točki III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da istu podnosi radi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP) koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje se u bitnome svodi na slijedeće:

„Ima li policijski službenik pravo na plaću radnog mjesta na koje je privremeno premješten usmenim nalogom nadređenog službenika, a bez pisanog rješenja o premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto?“

Predmet spora je isplata razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2006. do 1. travnja 2008. između plaće za radno mjesto vođa policijske ophodnje na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ekipe za očevid na koje je tužitelj premješten usmenim nalogom nadređenog službenika.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužitelj na temelju usmenog naloga svog nadređenog obavljao poslove višeg stupnja složenosti, a za koje poslove nije ishodio odgovarajuće pisano rješenje o premještaju i o plaći, pa stoga nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove koje je povremeno obavljao u utuženom razdoblju na temelju usmenog naloga svog nadređenog.

O postavljenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela 7. lipnja 2010. u odluci poslovni broj Jpzg 20/08, prema kojem policijski službenik, koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenje o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto, dok ne ishodi navedena rješenja.

Slijedom navedenog se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio svoje pravno shvaćanje, a s kojim pravnim shvaćanjem je upravo podudarna i pobijana drugostupanjska presuda, pa navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Stoga je valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu.

Zagreb, 19. srpnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.