Rev-415/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 415/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja N. P. O. iz O. uz učešće O. M., zastupane po O. M. kao umješača na strani tužitelja, protiv tuženika: 1) B. V., 2) N. S., 3) M. S., 4) M. B. i 5) A. B., zastupanih po punomoćniku I. B., odvjetniku iz M., te u pravnoj stvari protutužitelja 1) B. V., 2) N. S., 3) M. Š., 4) M. B. i 5) A. B., protiv protutuženice O. M., zastupane po O. M., uz učešće umješača na strani protutuženice N.-P. O., radi priznavanja vlasništva, rješavajući reviziju tuženika - protutužitelja, izjavljenu protiv pravomoćne (presude Okružnog suda u Splitu od 7. lipnja 1991. br. Gž-765/91. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Metkoviću, od 5.prosinca 199o. br. P-289/9o. u sjednici održanoj dana 28.svibnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika - protutužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je presuda prvostepenog suda kojom je naloženo tuženicima - protutužiteljima da priznaju tužiteljici - protutuzenici pravo korištenja i predaju joj u posjed tri otoka na č. zem. 5179/1 ukupne površine 5.. 177 m2 i dio č. zem. 6o33 od 234 m2 sve k.o. O. opisane u priloženoj skici (list 52) i kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja za utvrdjenje da su oni dosjelošću stekli vlasništvo istih nekretnina, sa zahtjevom da se tužiteljici - protutuženici naloži da to prizna i tuženicima - protutužiteljima izda tabularnu ispravu za zemljišnoknjižni prijenos tog prava vlasništva.

Protiv ove pravomoćne presude tuženici - protutužitelji izjavili su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, koji zakon je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91.) preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Suprotno revizijskim prigovorima u pobijanoj presudi ne nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i u njoj nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla (ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju revidenti posebno ističu.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestepeni sudovi su na temelju valjane ocjene provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka pouzdano utvrdili sve sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i neosnovanosti protutužbenog zahtjeva i te su činjenice u svojoj ukupnosti omogućile pravilan zaključak da nije dokazano da bi tuženici - protutužitelji negdje u razdoblju od 1918. i 192o. kupili sporno zemljište od tadašnje opčine Metković, kako to oni tvrde, već,da je naprotiv dokazano da tuženici - protutužitelji sporno zemljište nisu kupili niti mogli kupiti kad u to vrijeme tadašnja općina Metković nije ni prodavala zemljište gradjanima, već ga je jedino davala u zakup.

Nasuprot tvrdnji tuženika - protutužitelja u postupku je pouzdano utvrdjeno i to da je sporno zemljište društveno vlasništvo, s pravom korištenja tužitelja - protutuženika dodijeljeno na upravljanje njegovom pravnom predniku od strane nekadašnjeg NOO Opuzen odnosno SO M..

Navedena utvrdjenja sudova opravdavaju pravilnost njihovog zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti protutužbenog zahtjeva.

Tuženici - protutužitelji nisu stekli pravo vlasništva spornog zemljišta ni na temelju ugovora o prodaji, jer do prodaje tog zemljišta kako ju oni prikazuju nije uopće došlo, ni po osnovu dosjelosti.

Naime, posjednik nepokretne stvari koja je ranije bila vlasništvo države (općine) a sada je društveno vlasništvo ne može po. osnovu dosjelosti tražiti da mu se dosudi u vlasništvo, ako do 6. travnja 1941. nije bilo proteklo vrijeme koje je po zakonu bilo potrebno za dosjelost prema državi kao vlasniku. Vrijeme poslije 1941. ne koristi mu za dosjelost.

Od 1918. godine, kada su prednici tuženika - protutužitelja uzurpirali sporno, tada državno, zemljište do 1941. nije proteklo vrijeme od 4o godina koje je po zakonu bilo potrebno za konkretnu dosjelost, kako je to ispravno ocijenjeno u pobijanoj presudi.

Prigovori revidenata o posjedovanju spornih nekretnina preko 2oo godina od strane njihovih prednika, koji su u suprotnosti sa navedenim činjeničnim utvrdjenjima sudova (pa i sa samim njihovim navodima kada tvrde da je do 1918. godine sporno zemljište bilo općinsko), svode se na pobijanje činjeničnog stanja utvrdjenog pravomoćnom presudom, a takvi prigovori, prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, u ovom revizijskom stadiju postupka nisu dopušteni.

Takve su naravi i prigovori revidenata kojima opetovano ističu kupoprodaju temeljem koje takodjer svojataju vlasništvo ha spornom zemljištu (neosnovani).

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. ZPP, revizija tuženika - protutužitelja odbijena kao neosnovana.

Zagrebu, 28. svibnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.