Gž Ovr-801/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž Ovr-801/18-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari prvoovrhovoditelja J. K. iz Z., … i drugoovrhovoditeljice E. K. iz Z., …, koje oboje zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u Z., …, protiv prvoovršenika J. V. iz S., … i drugoovršenice L. V. iz S., … radi isplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ovr-5550/15-15 od 1. veljače 2018., 2. srpnja 2018.,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ovr-5550/15-15 od 1. veljače 2018.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor prvoovrhovoditelja od 13. siječnja 2017. protiv rješenja tog suda o pristojbi od 2. siječnja 2017. broj Ovr-5550/15-11 te je potvrđeno navedeno rješenje.

Protiv tog rješenja žale se ovrhovoditelji zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16. - u daljnjem tekstu: OZ), predlažući sudu da ih oslobodi plaćanja pristojbe.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud donio je predmetno rješenje kojim je odbio prigovor prvoovrhovoditelja podnesen protiv rješenja o pristojbi, kojim mu se nalaže plaćanje sudske pristojbe na prijedlog i rješenje o ovrsi u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, smatrajući kako s obzirom na vrijednost predmeta spora od 78.994,60 EUR-a, a sukladno članku 3. stavku 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03. – pročišćeni tekst, 125/11., 112/12. i 157/13. - u daljnjem tekstu: ZS) te Tbr. 1. stavku 2. Tarife sudskih pristojbi, prvoovrhovoditelj treba platiti pristojbu za prijedlog za ovrhu u iznosu od 2.500,00 kuna te za rješenje o ovrsi u iznosu od 2.500,00 kuna.

Nadalje, sud zaključuje kako prijedlog za ovrhu od 2. veljače 2015. ne predstavlja prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe iz članka 5. stavak 3. OZ-a, već da isti predstavlja novi ovršni prijedlog kojim su ovrhovoditelji pokrenuli novi ovršni postupak te da je njegovim podnošenjem sudu za ovrhovoditelje nastala obveza plaćanja pristojbe.

Žalbenim navodima ovrhovoditelja nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

Naime, u smislu članka 3. stavka 1. ZS-a, sudske pristojbe je dužna platiti osoba na čiji se zahtjev ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom, dok sukladno stavku 4. istog članka, kada su dvije ili više osoba obvezne zajedno platiti pristojbu, njihova obveza je solidarna.

Isto tako, člankom 4. stavkom 1. ZS-a propisano je da obveza plaćanja pristojbe za pravne lijekove nastaje u trenutku kada se predaju.

I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako prijedlog za ovrhu od 2. veljače 2015. ne predstavlja prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe u smislu članka 5. stavak 3. OZ-a u odnosu na spis koji je vođen pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem Ovr-289/06 na nekretninama ovršenika, već isti predstavlja novi prijedlog za ovrhu koji je podnesen kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu i to na novčanim sredstvima ovršenika.

Također, suprotno žalbenim navodima ovrhovoditelja oslobođenje plaćanja pristojbi koje je ovrhovoditeljima dano u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem P-11741/99, a iz kojeg postupka proistječe ovršna isprava u ovom ovršnom postupku, ne vrijedi u ovom ovršnom postupku.

Naime, člankom 12. stavkom 1. ZS-a propisano je kako oslobođenje od plaćanja pristojbi dano u parničnom, izvanparničnom i kaznenom postupku, kao i u postupku u upravnim sporovima, primjenjuje se i u postupku izvršenja odluka donesenih u tim postupcima, ako se izvršenje zahtijeva ili predlaže u roku od tri mjeseca od dana kada je odluka stekla svojstvo izvršnosti.

Budući da je ovršna isprava u ovom predmetu svojstvo ovršnosti stekla 11. veljače 2006., a prijedlog za ovrhu podnesen je 2. veljače 2015., tada je jasno kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti citirani članak 12. stavak 1. ZS-a.

Stoga, ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je pobijanim rješenjem odbio prigovor prvoovrhovoditelja protiv rješenja kojim je pozvan na plaćanje sudske pristojbe na pristojbe na prijedlog i rješenje o ovrsi u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 78.994,60 EUR-a.

Kako dakle, nisu osnovani razlozi zbog kojih se pobija predmetno rješenje, niti je prvostupanjski sud pri donošenju tog rješenja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Splitu 2. srpnja 2018.

Sutkinja

Marija Šimičić, v. r.

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik