I Kž-708/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 708/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Hautz Stanka, Petranović Milana, DrakuliĆ Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T. S. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Slav. Požegi od 11. srpnja 1991. K 38/91-14, u sjednici održanoj 29. siječnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca

Republike Hrvatske mr. Vučković Milojka,

p r e s u d i o j e :

I. Uvažava se djelomično žalba opt. T. S., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni te se opt. T. S. temeljem čl. 35. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, a po čl. 50. st. 1. KZJ u izrečenu kaznu optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. travnja 1991. pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužitelja i u ostalom dijelu žalba opt. T. S., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Slav. Požegi je kao prvostepeni sud u presudi od 11. srpnja 1991. br. K 38/91-14 opt. T. S. oglasio krivim da je počinio krivično djelo protiv života i tijela, ubojstvom iz čl. 35. st. 1. KZH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju kaznu mu je po čl. 50. st.

1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: KZJ) uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 17. travnja 1991. pa nadalje, a po čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u ovoj odluci: ZKP) obvezao ga nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 8.655,00 dinara.

I Kž 708/1991-3

Protiv te prvostepene presude podnijeli su žalbu javni tužitelj i optuženik po svojem branitelju F. A., odvjetniku iz S. P..

Javni tužitelj prvostepenu presudu pobija zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik prvostepenu presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, tako da ova žalba po čl. 379. ZKP sadrži i žabu zbog odluke o krivičnoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Ujedno zahtijeva da se o sjednici vijeća drugostepenog suda obavijesti branitelja.

Javni tužitelj nije podnio odgovor na žalbu optuženika, a ni optuženik na žalbu javnog tužitelja.

Javni tužitelj Hrvatske predložio je po čl. 370. st. 2. ZKP da se žalba javnog tužitelja uvaži i u traženom pravcu preinači pobijana presuda, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Drugostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91) nije branitelja i optuženika obavijestio o sjednici vijeća.

Žalba optuženika osnovana je samo djelomično i to zbog odluke o kazni, dok je u preostalom dijelu neosnovana.

Žalba javnog tužitelja je neosnovana.

Na žalbu optuženika

Neosnovano žalitelj pobija prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno, a zapravo samo pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, kada prigovara da su činjenični zaključci u pobijanoj presudi pogrešni i to u dva pravca, u pogledu stanja nužne obrane i glede uračunljivosti optuženika, ne iznoseći u žalbi nikakve novote niti u pogledu novih činjenica, a niti novih dokaza.

Drugostepeni sud je razmotrio pobijanu presudu, osim iz osnova čl. 376. ZKP, takodjer i u vezi s razlozima i navodima žalbe, te je našao da su razlozi prvostepene presude jasni, potpuni i da se temelje na rezultatima izvedenih dokaza koji su ocijenjeni uz puno poštivanje načela ocjene dokaza iz čl. 347. ZKP. Razlozi žalbe takovu ocjenu dokaza nisu poljuljali, niti je ozbiljnije doveli u sumnju.

Žalitelj prigovara zaključku iz prvostepene presude kojim je odbačena optuženikova teza o nužnoj obrani, iznoseći svoju analizu dokaza, zapravo samo postavljanjem pitanja i sugeriranjem odgovora koji bi bili u prilog optuženika. Ta analiza, medjutim po ocjeni drugostepenog suda nije

,

uvjerljiva, a sugerirani odgovori ne proizlaze iz sadržaja

I Kž 708/1991-3

dokaza kao jedini mogući odgovori.

Uvodno, radi jasnoće razloga u ovoj drugostepenoj odluci valja podvući okolnost da prema stanju stvari u spisu ovog krivičnog predmeta nije bilo nikakvih očevidaca samog dogadjaja, pa i onog dijela koji je neposredno dogadjaju prethodio, pa kako je oštećenik na mjestu dogadjaja umro, preostaje da se obrana optuženika cijeni u vezi s preostalim raspoloživim dokazima, prije svega zapisnikom o obdukciji, zapisnikom o uvidjaju i fotoelaboratom i skicom, te vještačenjem i to sudskomedicinskim i psihijatrijskim, a u izvjesnom, manjem značaju i s iskazima svjedoka.

Žalitelj obrazlaže da ničim nije osporena verzija obrane o tome da je oštećenik optuženiku, dok mu se radi razjašnjenja o pravljenju štete gaženjem i čupanjem trave približio na tri metra, udario vrećom punom trave po glavi, da ga je napao šakama i zavrnuo mu desnu ruku, tako da je mislio da će mu je slomiti. Medjutim, taj razlog samo prividno ide u prilog "obrani, tj. samo ako se uzme u obzir, izolirana od ostalih dokaza sama obrana, bez obzira na stanje stvari u spisima. Naime, već iz same obrane, ali i ostalih podataka, proizlazi da se optuženik ubrzo nakon počinjenja djela prijavio policiji i bio u operativnoj obradi, medju ostalim i na liječničkom pregledu radi vadjenja uzoraka krvi i mokraće dva sata iza dogadjaja, a pred istražnim sucem za nešto više od četiri sata, te nakon toga u pritvoru. Iz zapisnika o liječničkom pregledu vidljivo je da je optuženik spomenuo da je zadobio udarac šakom u grudi, a iz zapisnika o prvom ispitivanju, pred istražnim sucem da je već tada iznio svoju verziju da je bio napadnut od oštećenika, te kakve je udarce primio. Iz navedenog dokaza i obrane ne proizlazi da bi optuženik na sebi imao kakove tragove u vidu ozljeda ili čega drugog, koji bi zaostali od tog navodnog napada ne njega, mada je bilo za očekivati da tragovi zaostanu, obzirom na prikazani intenzitet tog napada. Zato taj razlog žalbe nije dovoljno uvjerljiv, ni značajan.

Žalitelj nadalje ukazuje na krvni podljev (modricu) na desnoj slijepoočnici oštećenika, koja da je prema mišljenju sudsko-medicinskog vještaka nastala uslijed udarca tupotvrdim predmetom, a to po žalbi ukazuje na postojanje fizičkog sukoba koji je prethodio zadavanju udarca nožem.

Niti ovaj razlog, medjutim, nije uvjerljiv do te mjere da bi osporio zaključak prvostepenog suda. Prije svega, žalitelj zanemaruje da prema jedinom opisu, a to je upravo optuženikov, ne proizlazi da bi optuženik udario kakvim tupotvrdim predmetom oštećenika, a čak da i jeste, to ne bi ukazivalo, naravno, samo po sebi, da je takvoj ozljedi prethodio napad, na optuženika, pogotovo jer optuženik nema povrede. Zatim žalitelj zanemaruje onaj dio mišljenja vještaka sudske medicine da je ta ozljeda mogla nastati i prilikom pada na izbočenu podlogu, te da oštećenik ima ubodno-razne i ubodne rane i to s prednje i sa stražnje strane grudnog koša. To što je prema zapisniku o uvidjaju oštećenik nadjen ležati na ledjima ne znači da je prvostepeni sud utvrdio, a još manje da iz toga izvlači relevantne zaključke, da je oštećenik pao na ledja i u tom položaju se neprekidno zadržao. Tek tada bi imalo značenja postaviti

I Kž 708/1991-3

pitanje, kako to da je na slijepoočnici nadgena ozljeda od pada, a oštećenik je pao na ledja.

Niti raspored nadjenih ozljeda na tijelu oštećenika ne ukazuje, sam po sebi, na istinitost verzije optuženika o nužnoj obrani. Iako vještak sudske medicine dopušta mogućnost da je ozljeda na lijevom ramenu i lijevoj strani vrata mogla nastati uslijed zamaha nožem u lijevoj ruci, u položaju oštećenika iza optuženog, to se još uvijek ne može shvatiti kao jedina vještakova verzija. Vještak je, naime, uvodno rekao da je većina ozljeda zadana kada su učesnici bili u položaju sučelice, odnosno, djelomice tako da je optuženik oštećeniku bio s lijeve strane, a ozljeda na stražnjem dijelu grudnog koša zadana je sa stražnje strane, dok je tijelo bilo u uspravnom, sagnutom ili ležećem položaju, time da u vezi ove ozljede iznosi samo pretpostavku da je nastala u kasnijem stadiju ranjavanja, a za ozljedu na vratu nema dovoljno podataka da bi se izjasnio glede intenziteta sile kojom je zadana.

Točno je da je u zapisniku o obdukciji iznijeto mišljenje da raspored i različitost ozljeda ukazuju na promjene položaja učesnika, kao i na relativno veću vremensku dinamiku, ali ni to samo za sebe ne pokazuje da bi optuženik bio prethodno napadnut. Konačno, žalitelj izbjegava uočiti da je u mišljenju obducenta navod da ozljeda desne podlaktice upućuje na moguću obrambenu ozljedu.

Dakle, po ocjeni drugostepenog suda ni tako zasebno izvučeni elementi iz sadržaja pojedinih dokaza nemaju po svom smislu samo jedan mogući značaj, pa tako niti onaj koji im žalitelj pridaje, već se ti elementi moraju, radi pouzdanog zaključka, razmatrati i u svojoj vezi s ostalim dijelovima sadržaja dokaza iz kojeg su izvučeni, kao i sa sadržajem ostalih dokaza.

Kraj svega ovog, i uz ono što je već istaknuto u prvostepenoj presudi, žalitelju se ukazuje posebno još i na potpunu neprihvatljivost tvrdnje obrane da je optuženik predmetni nož nakon jela, odnosno pripremanja hrane psu (a i ta promjena iskaza je već izazvala sumnju u istinitost), slučajno pospremio u lijevi vanjski džep jakne "tankerice". Radi se naime o tzv. kuhinjskom nožu čija je oštrica dužine 12 cm i sudeći prema fotoelaboratu još najmanje toliko duga je i drška, a ne o nožu na rasklapanje, tzv. džepnom nožu, pa ta namjena, a osobito dimenzija noža ukazuje upravo na razloge navedene u pobijanoj presudi, tj. da je optuženik uzeo nož s odredjenim ciljem, a ne slučajno, kako to prikazuje obrana. Može se još postaviti i pitanje kako to da je nož bio pospremljen baš u vanjski lijevi džep jakne, upravo tako prilagodjen za vadjenje s lijevom rukom, koja je po prikazu optuženika ostala slobodna dok ga je oštećenik navodno napao. Takodjer na valjanost zaključka prvostepenog suda o tome da oštećeni prethodno nije vršio napad na optuženika, te da nije ni imao kakovo sredstvo za takav napad, upućuje još i navod u zapisniku o uvidjaju gdje se opisuje mjesto na kojem se zapaža svježe počupana trava, dakle ne košena ili rezana.

Pravilno je stoga prvostepeni sud iz svih okolnosti

I Kž 708/1991-3

i činjenica za koje je neposrednim i posrednim dokazima saznao, ocijenio da obrana nije istinita, naprotiv, da je tvrdnja iz optužbe dokazana i da optuženi nije postupao ni u nužnoj obrani, ni u njenom prekoračenju.

U vezi navoda žalbe da u njoj istaknuti detalji iz pojedinih dokaza ukazuju na netipičnost ozljede oštećenika, kakve se inače nalaze kod slučajeva ubojstva, pa da i to ukazuje na okolnosti nužne obrane, žalitelju se još dodaje razlog da čak i u slučaju da je oštećeni započeo s kakvim vršenjem napada na optuženika, obzirom na pouzdano utvrdjenu činjenicu da je optuženik ponio sa sobom kuhinjski nož opisanih svojstava, i obzirom na bliže mjesto gdje se sukob zbio (a to nije na njivi optuženika), da bi takve okolnosti ukazivale na tzv. namjerno provocirani napad na koji bi, unaprijed isplanirano, optuženik tobože odgovarao i tako oštećenika lišio života, a u takvim slučajevima ne postoji pravo na nužnu obranu.

Žalba nije uvjerljivo obrazložila niti prigovor na valjanost utvrdjenja činjenice uračunljivosti optuženika, niti je dala uvjerljive razloge za dokazni (ponovljeni, jer je taj prijedlog bio odbijen u prvostepenom postupku) prijedlog da se u ponovljenom sudjenju provede psihijatrijsko vještačenje promatranjem u psihijatrijskoj ustanovi.

U toku ovog krivičnog postupka, već u istražnoj fazi okrivljenika je pregledao psiholog prof. S. G., a nakon toga, po odluci vanraspravnog vijeća, u dopuni istrage psihijatar A. dr. A.. U toku glavne rasprave, na suglasni prijedlog stranaka, a optuženik je u toj fazi imao i branitelja, nalazi i mišljenje vještaka psihologa i psihijatra su pročitani. Obrana je prigovorila jedino na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra i to s jedinim razlogom da je vještak imao premalo vremena za promatranje. Radilo se zapravo o psihijatrijskom pregledu a ne promatranju. Prema odredbi čl. 256. st. 2. ZKP psihijatrijsko promatranje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi odredjuje se tek ako vještak izrazi mišljenje da je potrebno dulje promatranje. U predmetnom nalazu takvog prijedloga nije bilo, niti su rezultati pregleda ukazivali na takovu potrebu, a niti je obrana dala ikakav konkretni i relevantan razlog time što je, zapravo laički, dala svoj sud o stručnom pitanju.

Zato je prvostepeni sud opravdano odbio dokazni prijedlog da se provede psihijatrijsko vještačenje promatranjem optuženika u zdravstvenoj, specijaliziranoj ustanovi, te svoju odluku u pobijanoj presudi valjano obrazložio.

Nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka prvostepeni sud je opravdano prihvatio kao stručan i istinit. Optuženi je izričito u obrani iznio da se nije liječio od bilo kakve bolesti i da se smatra psihički zdravim. Mišljenje vještaka psihijatra korespondira s mišljenjem vještaka psihologa, ona se medjusobno nadopunjuju. Nije bilo nikakvih uporišta za sumnju na duševnu bolest, privremeni duševni poremećaj ili zaostali duševni razvoj. Zato na osnovi ovih pregleda, a i drugih saznanja iz postupka, nije bilo razloga za odrediti daljnja ispitivanja radi utvrdjivanja

I Kž 708/1991-3

uračunljivosti optuženika.

Žalitelj niti sada u ovoj fazi krivičnog postupka ničim konkretnim i relevantnim ne podupire svoj prigovor i dokazni prijedlog. To što žalitelj upire na iskaze žene i kćerke oštećenika prema kojima ranije izmedju optuženika i oštećenika nije postojao sukob, te da je nasuprot obrani, optuženik slovio u svojoj okolini kao osobenjak, kao i da se pokazalo da bi se, za slučaj ako se ne prihvati verzija o nužnoj obrani, zapravo radilo o ubojstvu bez motiva, sve to po stanovištu drugostepenog suda još uvijek ne izaziva sumnju u stanje duševnog zdravlja optuženika, naravno, jer je upravo o toj činjenici prvostepeni sud proveo dva adekvatna i suglasna vještačenja, i jer se na ovdje postavljena pitanja u žalbi već ima odgovor u vještačkim mišljenjima, pa to ovdje nije neophodno ponavljati. Dovoljno je apostrofirati da je optuženik imao dugotrajnu netrpeljivost spram oštećenika, strahove i povrijedjeni ponos, a svi ti afektivni naboji kulminirali su fizičkim obračunom i što je bitno "sve ima svoju jasnu logiku, čin nije u neskladu s motrenikovim (tj. optuženikovim) karakterom", kao što to kaže psihijatrijski vještak.

Radi toga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Žalba samo ističe da se presuda prvostepenog suda pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pri čemu navodi odredbu čl. 364. st. 1. toč. 10. ZKP bez ikakvog obrazloženja.

Drugostepeni sud ne nalazi da bi uopće moglo doći do takve povrede, jer se pobija prvostepena presuda u stvari koja je prvi puta sudjena, pa u toj odluci nije ni moglo biti bilo što izmijenjeno protivno odredbi čl. 378. ZKP.

Ako je žalitelj imao u vidu koju drugu povredu, to se ne može ispitati zbog propusta u žalbi, osim što se ističe da drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude prema čl. 376. ZKP nije utvrdio bilo koju povredu koja se ispituje po službenoj dužnosti.

Drugostepeni sud je u smislu čl. 379. ZKP ispitao i odluku o krivičnoj sankciji te našao da je prestroga.

Utvrdjena otegotna okolnost ranije osudjivanosti nije pravilno vrednovana. Naime, prema nespornim podacima iz kaznene evidencije optuženik je ranije bio osudjivan zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede, ali još 1984. g., te zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa i to osnovnog djela, počinjenog iz nehata 1987. Protek vremena od tih osuda, a u jednom dijelu i raznovrsnost krivičnih djela od predmetnog djela, ne zahtijeva tako strogu ocjenu te okolnosti kao što je to uzeo prvostepeni sud. Zato će, kraj ostalih utvrdjenih i obrazloženih olakotnih okolnosti, po ocjeni drugostepenog suda i blaža kazna, tj. kazna zatvora u trajanju,od devet godina, biti dostatna da se u punoj mjeri ostvari svrha krivičnih sankcija,kako je to propisano u čl.

5. i 33. KZJ.

Zbog iznijetih razloga trebalo je žalbu optuženika

I Kž 708/1991-3

djelomično uvažiti i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni (čl. 387. ZKP), a u preostalom dijelu žalbu odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu u nepreinačenom dijelu potvrditi (čl. 384. ZKP).

Na žalbu javnog tužitelja.

Razlozi žalbe kojima se pravda ocjena žalitelja da je prvostepeni sud otegotne okolnosti premalo vrednovao, a olakotne da je preuveličao, nisu po ocjeni drugostepenog suda uvjerljivi. Općenito ukazivanje da razlozi specijalne, a pogotovo generalne prevencije zahtijevaju strože kažnjavanje, bez obrazloženja iz čega to u konkretnom slučaju proizlazi, ne opravdava žalbu.

Žalitelja se u pogledu ocjene otegotnih, pa i olakotnih okolnosti upućuje takodjer i na prethodno iznijete razloge drugostepenog suda u vezi žalbe optuženika (in fine).

Kod olakotnih okolnosti posebno valja ukazati na smanjenu uračunljivost i duševno stanje optuženika, koje je nesporno utvrdjeno, a pogotovo Što to javni tužitelj ne pobija u svojoj žalbi, prema kojem je razjašnjen i razlog da je ovo djelo optuženik počinio upravo na opisani način, serijom od 12 udaraca nožem. Tako razjašnjena okolnost stoji nasuprot žalbenom stavu da bi iz toga što je optuženik baš tako izvršio djelo trebalo izricati strožu kaznu.

Zato je po čl. 384. ZKP valjalo žalbu javnog tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. siječnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.