Legislator Case Law & Legislation
Rev-707/2001-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses labor contract termination appeal due to fixed-term contract expiration. The court rejects the claim for a new contract after the original fixed-term agreement expired naturally. The court finds no legal basis for the plaintiff's request to compel a new employment agreement. The decision upholds the lower courts' ruling that the labor relationship ended by time limit. The appeal is rejected as unfounded based on the expiration of the fixed-term contract. The court confirms the lower courts correctly applied labor law principles. The plaintiff cannot force a new contract after the previous one expired. The ruling emphasizes the legal finality of fixed-term contract terminations. The court dismisses the appeal without granting any relief to the plaintiff.

Case Number Rev-707/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment confirming the termination of a labor contract. The plaintiff argued that the contract lacked mandatory clauses and requested a new agreement, while the defendant contested the appeal as unfounded. The court ruled that the fixed-term contract expired naturally before the trial concluded, making the plaintiff's request for a new contract legally baseless.

Legislator headnote

AI generated

čl. 103. toč. 2. Zakona o radu; čl. 393. Zakona o parničnom postupku: When a fixed-term labor contract expires naturally before the conclusion of the main hearing, the employer is not obligated to conclude a new contract upon the employee's request.

Keywords

AI generated
fixed-term labor contract contract expiration labor law termination supreme court appeal mandatory contract clauses

Cited Legislation

AI generated
čl. 103. toč. 2. Zakona o radu
čl. 241. st. 2. Zakona o radu
godine nije u skladu s odredbama čl. 241. st. 2. Zakona o radu u dijelu koji se odnosi na toč.
čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku
Prigovori revidenta u kojima osporava pravilnost i potpunost takvih utvrđenja nižih sudova iscrpljuju se u pobijanju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižim sudovima, a takvi se prigovori ne mogu s uspjehom isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP).
čl. 386. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-707/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz S. B., koga zastupa F. A., dipl. pravnik, zaposlen u SSSH, protiv tuženoga G.d.o.o. S., koga zastupa punomoćnik S. T., odvjetnik iz Z., radi poništenja ugovora o radu, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. rujna 1998. godine broj Gž-7797/1997 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama od 17. veljače 1997. godine broj P-163/1996, u sjednici održanoj dana 10. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom, odbijena je žalba tužitelja od 16. rujna 1997. godine kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je odbačena kao nepravovremena žalba tužitelja protiv iste prvostupanjske presude izjavljena 23. rujna 1997. godine, a prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

“1. Utvrđuje se da ponuda – ugovor o radu tuženika sklopljen s tužiteljem dana 03.03.1996. godine nije u skladu s odredbama čl. 12. Zakona o radu, odnosno manjkaju uglavci iz točke. 2, 6, 8. i 9., te se nalaže tuženoj da s tužiteljem sklopi ugovor koji će u dijelu nepostojećih uglavaka biti određen u skladu s čl. 12. Zakona o radu i to u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

2. Utvrđuje se da ponuda – ugovor o 03.03.1996. godine nije u skladu s odredbama čl. 241. st. 2. Zakona o radu u dijelu koji se odnosi na toč. 1, 2. i 10. Ugovora o radu o 03.03.1996. godine, te se iste poništavaju kao nezakonite i nalaže se tuženiku da s tužiteljem sklopi ugovor o radu sačinjen sukladno odredbama Zakona o radu, Pravilnika o radu i Kolektivnim ugovorima i to samo u dijelu pobijanih članaka Ugovora o radu, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja”.

Istom prvostupanjskom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 1.600,00 kn.

Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva u cjelosti.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže, da se revizija odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora predstavljaju zahtjevi tužitelja označeni u izreci prvostupanjske presude pod toč. 1 i 2 izreke u kojima se traži da se naloži tuženiku da zbog izostanka određenih uglavaka iz zaključenog Ugovora o radu između parničnih stranaka, dana 03.03.1996. godine (toč. 1 izreke presude) i to u toč. 2, 6, 8. i 9, odnosno da se taj Ugovor poništi u toč. 1, 2. i 10. zbog protivnosti s odredbom čl. 241. st. 2. Zakona o radu i naloži tuženiku da zaključi s tužiteljem ugovor o radu sačinjen u skladu sa Zakona o radu, Pravilnikom o radu tuženika i Kolektivnim ugovorima i to u dijelu pobijanih članaka Ugovora o radu.

Kao što je već izloženo niži sudovi su takve tužbene zahtjeve sadržane pod toč. 1 i 2 izreke prvostupanjske presude u cijelosti odbili kao neosnovane.

Niži sudovi pri donošenju pobijanih odluka, po nalaženju ovog Vrhovnog suda, nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno u ovom slučaju relevantne odredbe Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – u daljnjem tekstu: ZR) kao mjerodavnog propisa za rješavanje ovog spora.

Naime, i po shvaćanju ovog revizijskog suda, na temeljno pravno pitanje za pravilno rješenje ovog spora, a to je, da li je tuženik povrijedio prava tužitelja pri sklapanju pobijanog Ugovora o radu pozivom na odredbu iz čl. 241. st. 2. ZR u pogledu ponude o trajanju radnog odnosa, niži sudovi su pravilno odgovorili. Tužitelj naime tvrdi u postupku, a taj prigovor ponavlja i u reviziji, da je prije zaključenja pobijanog Ugovora o radu na određeno vrijeme koji je zaključen 03.03.1996. godine bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, pa da je stoga ponuda tuženika pri sklapanju pobijanog Ugovora o radu na određeno vrijeme glede trajanja radnog odnosa protivna čl. 241. st. 2. ZR, jer sadržava nepovoljnije uvjete od onih pod kojima je radni odnos zasnovan glede trajanja tog radnog odnosa, te stoga smatra da je njegov zahtjev u pogledu osporavanja valjanosti ponude tuženika kao poslodavca utemeljen u tom dijelu prema odredbi čl. 241. st. 4. ZR. Protivno takvim revizijskim tvrdnjama, niži sudovi su utvrdili u provedenom postupku da je tužitelj kod tuženika prije sklapanja pobijanog ugovora o radu na određeno vrijeme dana 03.03.1996. godine bio u radnom odnosu na određeno vrijeme na poslovima koji za tuženika predstavljaju sezonske poslove u građevinarstvu. Prigovori revidenta u kojima osporava pravilnost i potpunost takvih utvrđenja nižih sudova iscrpljuju se u pobijanju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižim sudovima, a takvi se prigovori ne mogu s uspjehom isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP).

Stoga je ovaj Vrhovni sud, ispitao pravilnost primjene materijalnog prava polazeći od činjeničnih utvrđenja nižih sudova. Kako iz spomenutih utvrđenja proizlazi da je tužitelj prije zaključenja pobijanog Ugovora o radu na određeno vrijeme kod tuženika bio u radnom odnosu na određeno vrijeme, slijedi da je temeljem pobijanog ugovora o radu na određeno vrijeme taj ugovor o radu prestao istekom vremena na koji je sklopljen (čl. 103. toč. 2. ZR), a to znači sa 31.12.1996. godine, dakle prije zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, koja je zaključena 17. veljače 1997. godine, a upravo razlog zbog kojih je pobijani Ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme (sezonski posao u građevinarstvu) ukazuje da se radi o takovom razlogu na koji kao mogući razlog sklapanja takvog ugovora ukazuje zakon (čl. 10. st. 1. ZR).

Osim toga u postupku su niži sudovi utvrdili, da je pobijani ugovor o radu sadržavao one obavezne uglavke za koje je revident tvrdio da su izostavljeni iz ugovora o radu (mjesto rada, podaci o plaći, trajanje redovitog radnog dana i tjedna), a utvrđeno je da toč. 1 Ugovora (trajanje radnog odnosa) nije protivna zakonu (čl. 241. st. 2. ZR), da je dat kratak opis poslova koje će tužitelj kao radnik obavljati (toč. 2 Ugovora), dok nedostatak uglavka o trajanju plaćenog godišnjeg odmora i po mišljenju ovog revizijskog suda, može se po potrebi nadomjestiti pozivanjem na odgovarajuće zakonske propise, Kolektivni ugovora ili Pravilnik o radu, te pomanjkanje takvog uglavka i po ocjeni ovog revizijskog suda ne bi predstavljao razlog za poništenje zaključenog Ugovora o radu.

Kad se, dakle, uzme u obzir da su niži sudovi utvrdili spomenute okolnosti iz kojih su pravilno zaključili da su stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme temeljem ponude kojim tuženik glede trajanja radnog odnosa nije ponudio tužitelju nepovoljnije uvjete od onih pod kojima je radni odnos zasnovan slijedi, da u tom dijelu tužitelj neosnovano traži sudsku zaštitu, jer je temeljem narečenog radni odnos stranaka na temelju valjano i zakonito sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme prestao istekom vremena na koji je ugovor zaključen, dakle sa danom 31.121996. godine, što znači prije zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja. Stoga po shvaćanju ovog revizijskog suda, u konkrentom slučaju uzimajući u obzir utvrđene okolnosti nakon valjanog i zakonitog prestanka sklopljenog ugovora o radu i prestanka radnog odnosa, kako je to utvrđeno u postpuku, tužitelj kao radnik više ne može sa uspjehom zahtijevati sudsku zaštitu u pravcu obvezivanja poslodavca na sklapanje izmijenjenog ugovora o radu (koji je već ranije valjano i zakonito prestao).

Prema tome, ovaj revizijski sud nalazi, kako su niži sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo. Kako, dakle, ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a nije počinjena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po služenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.