Uzz-55/2012-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 55/12-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja B. S. iz M., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350-05/10-02/425, urbroj: 531-04-1-10-2 od 23. kolovoza 2010., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-153/12 od 7. studenoga 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10754/2010-6 od 28. lipnja 2012., u sjednici održanoj 8. siječnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava te se preinačuje presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10754/2010-10 od 28. lipnja 2012. i sudi:

Tužba se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10754/2010-6 od 28. lipnja 2012. uvažena je tužba te je poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske Klasa: UP/II-350-05/10-02/425, urbroj: 531-04-1- 10-2 od 23. kolovoza 2010.. Tim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava O., Klasa: UP/I-350-05/08-07/406, urbroj: 2170/1-07-06/01-10-02 od 17. ožujka 2010. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju obiteljske kuće na k.č.br. 541/1 iz k.o. P..

Protiv navedene presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ga Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži te preinači pobijanu presudu i odbije tužbu tužitelja kao neosnovanu.

Tuženik nije dostavio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 57/52 – dalje: ZUS) samo u granicama zahtjeva.

U ovoj fazi postupka povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti sporno je koji prostorni plan je nadležno upravno tijelo trebalo primijeniti prilikom odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole u ovom predmetu, odnosno da li prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj prvotno 2004. zatražio izdavanje lokacijske dozvole za gradnju stambenog objekta na k.č.br. 541/38 iz k.o. P., koji zahtjev je povukao da bi u ožujku 2005. ponovno zatražio izdavanje lokacijske dozvole za gradnju obiteljske kuće na k.č.br. 541/1 iz k.o. P., a što je bilo prije donošenja i stupanja na snagu Prostornog plana uređenja Grada Opatije („Službene novine“, broj: 01/07 – dalje: PPUG) prema kojem više nije moguće bilo izdavanje lokacijske dozvole u svrhu za koju je zatražio tužitelj. Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole odbijen je prema rješenju prvostupanjskog tijela, a koje prihvaća i drugostupanjsko upravno tijelo, iz razloga što je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti PPUG koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, i koji je važio kao dokument prostornog uređenja u smislu odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04 – dalje: Zakon o prostornom uređenju) budući se lokacijska dozvola izdaje temeljem važećeg dokumenta prostornog uređenja.

Prema pravnom stajalištu Upravnog suda Republike Hrvatske upravna tijela su bila dužna zahtjev tužitelja ocijeniti prema odredbi dokumenta prostornog uređenja koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odnosno koji je bio na snazi u ožujku 2005. kada je postupak u ovoj upravnoj stvari započet i to zbog toga što se u upravnom postupku primjenjuju podzakonski propisi koji su na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka, pri čemu se Visoki upravni sud Republike Hrvatske poziva na odredbu čl. 125. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 i 103/96 – dalje: ZOUP).

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da je pobijana odluka rezultat pogrešnog pravnog stajališta i pogrešne primjene materijalnog prava.

Primjena podzakonskih propisa kojima se uređuje prostorni plan, a koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske). Novi se propis ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim podnošenjem zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole tužitelj nije stekao pravo, niti je nastala obveza upravnog tijela da tužitelju izda lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, ni o obveznom odnosu kod kojih se prava i obveze stranaka prosuđuju prema načelno pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa.

Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastaje odnos u kojem oni imaju pravo zahtijevati da se odluči o njihovom zahtjevu, ali nisu stekli pravo na točno određenu odluku – u ovom slučaju rješenje kojim se izdaja lokacijska dozvola, a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. Upravno tijelo je pritom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. ZOUP upravnu stvar dužno riješiti na temelju zakona i drugih propisa, te općih akata drugih pravnih osoba koje ih donose na temelju javnih ovlasti.

Odredbom čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema čl. 34. st. 2. Zakona o prostornom uređenju upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja, te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona.

Lokacijska dozvola se ne može izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja koji su na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu. Dokument prostornog uređenja užeg područja mora biti usklađen s dokumentom prostornog uređenja šireg područja (čl. 30. Zakona o prostornom uređenju), pa prema tome u ovom konkretnom slučaju u vrijeme odlučivanja o zahtjevu bio je na snazi PPUG za O. prema kojem se nije mogla izdati zatražena lokacijska dozvola i koji prostorni plan je trebalo primijeniti, slijedom čega su pravilno postupila upravna tijela kada su odbila tužitelju izdati lokacijsku dozvolu.

Zbog navedenog, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačio pobijanu presudu na način da je odbio tužbu tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 8. siječnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.