I Kž-697/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 697/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana i Petranović Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. N. F. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 89. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika N. F. podnijete protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 28. svibnja 1991. broj K-21/91, u sjednici održanoj 15. listopada 1992., u prisutnosti zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papec Balde,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. N. F. i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu oglašeni su krivima opt. N. F. i D. P., zbog kriv. djela iz čl. 89. st. 1. KZH činjenično i pravno opisanog u izreci, pa su na temelju čl. 89. st. 1. KZH osudjeni na kazne zatvora, i to opt. N. F. u trajanju od devet, a opt. D. P. u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91), kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), optuženici su dužni nadoknaditi troškove krivičnog postupka, specificirane u izreci.

Protiv te presude podnio je žalbu u dva podneska opt. N. F..

U žalbi podnijetoj po branitelju P. J., odvj. iz S. optuženik pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U žalbi podnijetoj po branitelju R. mr. D., odvjetniku iz Z., optuženik pobija prvostepenu presudu zbog bitne

I Kž 697/1991-3

povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te odluci o kazni, predlažući da se presuda ukine, odnosno podredno, da se preinači na način da mu se izrekne uvjetna osuda.

Ujedno je predložio da se njega i branitelja obavijesti o održavanju drugostepene sjednice vijeća, medjutim, u skladu s odredbom čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91), odredba čl. 371. ZKP se ne primjenjuje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Javni tužitelj Hrvatske, vraćajući spis, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP prijedlog da se žalba opt. N. F. odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima optuženika, nikakva bitna povreda odredaba krivičnog postupka nije ostvarena pred prvostepenim sudom. Izreka pobijane presude jasna je i razumljiva, i iz nje proizlaze svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je optuženik oglašen krivim, a u obrazloženju presude prvostepeni je sud dao valjane i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP.

Isto tako nije povrijedjena ni odredba čl. 346. st. 1. ZKP, odnosno, nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 9. ZKP.

Prvenstveno se ističe da pravna kvalifikacija djela od strane tužitelja ne vezuje sud i odstupanje suda od toga ne predstavlja prekoračenje optužbe.

Naime, krivično djelo silovanja (odnosno silovanja u pokušaju, kako je optuženik zajedno sa suoptuženikom D. P. prvobitno bio optužen), kao teže krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala, konzumira u sebi i bitne elemente bića krivičnog djela bludnih radnji, jer oboje sadržava zajedničke elemente spolnog iživljavanja primjenom sile, u suprotnosti s općepriznatim moralnim shvaćanjima. Bludne radnje, za razliku od silovanja, kao posebno krivično djelo, čine sve one radnje koje idu za zadovoljenjem spolnog nagona na drugi način, a ne obljubom.

Prvostepeni je sud utvrdio da su optuženici učinili radnje za koje ih se teretilo optužnicom, ali u manjem opsegu i na drukčiji način, pri čemu je objektivni identitet djela sadržanog u optužnici, i onog za što su oglašeni krivim, ostao isti, jer se isti zbog "viška djelatnosti" (tj. zbog nebitnog dijela, što je prvostepeni sud ispustio) ne mogu oslobadjati optužbe. Na taj način nije povrijedjena odredba čl. 346. ZKP, jer su bitni elementi krivičnog djela bludne radnje u presudi u cijelosti ostali identični kao u optužnici. Izostavljanjem iz činjeničnog opisa izreke pojedinih nedokazanih činjenica, odnosno unošenjem nebitnih

I Kž 697/1991-3

koje su dokazane, te pravnom kvalifikacijom koja je za optuženike povoljnija, dogadjaj je u suštini ostao isti, i time nije povrijedjen objektivni identitet optužbe i presude. Oglašavajući optuženike krivim za dio radnji koji im se stavljao na teret i koji sam za sebe sadrži obilježja drugog krivičnog djela, takva povreda nije ostvarena.

Izreka pobijane presude jasna je i razumljiva, a radnje koje su u njoj opisane (izmedju ostalog, pipanje po prsima, diranje spolovila, povlačenje donjeg rublja i dr.) nesumnjivo po ocjeni ovog suda predstavljaju radnje izvršenja ovog krivičnog djela.

Činjenično stanje u ovom je predmetu, protivno žalbenim navodima opt. N. F., potpuno i pravilno utvrdjeno, a za svoja činjenična utvrdjenja prvostepeni je sud dao opsežne i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud, te na njih upućuje žalitelja.

Naime, povezujući obrane oba optuženika (koji su djelomice i priznali radnje za koje se terete, ne poričući da su sa oštećenicom htjeli imati spolni odnos), sa iskazom ošt. S. D. o cjelokupnom dogadjaj u i ponašanju optuženika prema njoj, prvostepeni je sud ispravno zaključio da su optuženici učinili djela iz izreke pobijane presude. Iskaz oštećenice nije u potpunosti uvijek identičan, medjutim, u dosljednosti i terećenju optuženika u bitnom je isti, pa joj je prvostepeni sud opravdano povjerovao. Ovakve razlike uostalom je realno za očekivati, kako obzirom na vremensko trajanje samog dogadjaja, tako i protek vremena, te samo trajanje postupka, što istinitost kompletnog bitnog sadržaja njenog iskaza ne dovodi u sumnju. Obranu optuženika o dobrovoljnosti postupanja oštećenice kraj takvog stanja stvari prvostepeni sud opravdano nije prihvatio jer je očigledno bio usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti i opravdanje sebe samih. Upravo obzirom na dugi vremenski tijek spornog dogadjaja, brojnost radnji (koje po svom karakteru nesumnjivo predstavljaju bludne radnje, kako je gore navedeno), te iskazani otpor oštećenice (kako verbalni tako i realni), okolnosti su koje nedvojbeno ukazuju daje kod optuženika postojala svijest o nedopuštenosti takva postupanja, bez obzira na njihovu alkoholiziranost. Činjenica daje opt. N. F. smatrao kako je oštećenica "laka žena", ne eskulpira ga krivične odgovornosti. Što se tiče pitanja sile, njenu primjenu je oštećenica okolnosno opisivala, a pruženi otpor s njene strane adekvatan je konkretnoj situaciji, u kojoj se našla sama s dvojicom odraslih, i od nje očigledno snažnijih muškaraca. Ponašanje optuženika prema oštećenici i njihov u tom smislu utvrdjen aktivitet prelazi granice uobičajenog ponašanja, pa čak i onog grubog, a poduzete radnje po svojoj su prirodi takve da očigledno predstavljaju grubo zadiranje u seksualnu sferu ličnosti oštećenice, jasno usmjerene na pobudjivanje vlastite spolne pohote, pri čemu se ne radi ni o kakvoj zabludi.

Stoga je prvostepeni sud ovakve radnje optuženika ispravno pravno kvalificirao kao krivično djelo bludnih radnji iz čl. 89. st. 1. KZH, za stoje opravdano i opt. N. F. oglasio krivim, a takvom odlukom nije povrijedjen krivični zakon.

I Kž 697/1991-3

Cijeneći težinu radnji učinjenog krivičnog djela, grubost i upornost postupanja optuženika, jedino kazna zatvora je u konkretnom slučaju adekvatna kazna. Prvostepeni je sud ispravno ocijenio značaj svih okolnosti koje utječu na vrstu i visinu krivične sankcije, te značaj svih inače pravilno utvrdjenih olakotnih i otegotnih okolnosti, pa tako i otegotne okolnosti ranije osudjivanosti ovog optuženika, bez obzira što se radi o drugim krivičnim djelima. Sadašnje sredjene obiteljske prilike opt. N. F., cijenjene su mu izričito kao olakotna okolnost, a ta činjenica sama po sebi ne opravdava izricanje blaže kazne. Po ocjeni ovog suda izrečena kazna zatvora primjerena je svim okolnostima konkretnog slučaja, i podobna za ostvarenje svih zakonom predvidjenih svrha krivičnopravne zaštite.

Ispitujući prvostepenu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 376. st. 1. ZKP nije nadjeno da bi bila učinjena kakva bitna povreda odredaba krivičnog postupka, ili povreda krivičnog zakona na štetu optuženika.

Stoga je odlučeno kao u izreci, na temelju čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 15. listopada 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.