Pn-81/2023-7 · Općinski sud u Varaždinu

Poslovni broj: Pn-81/2023-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici TŠ, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 27. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 11. srpnja 2025. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 2.722,33 EUR (dvije tisuće sedamsto dvadeset dva eura i trideset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 385,40 EUR od 24. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 1.151,00 EUR od 1. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 1.189,59 EUR od dana donošenja presude do isplate

i to od dospijeća plaćanja svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Zahtjev tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 kojim potražuje naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da se 18.11.2003. godine se u mjestu Globočec Ludbreški dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja ŽŠ rođ. ..1969. Prometnu nezgodu je skrivio NŠ, vozač teretnog vozila marke Volvo reg. ozn. [registarska oznaka] sa priključnim vozilom marke Schwarzmuller, osigurano kod tuženika broj police [broj police]. Prometna nezgoda se dogodila jer se sudionik u prometu NŠ nije pridržavao prometnih propisa. Propustio je zauzeti dovoljan bočni razmak prilikom obilaženja biciklista VŠ i ŽŠ te je došlo do udara teretnog vozila u bicikliste i njihovog odbacivanja kojom prilikom je osiguranik tužitelja ŽŠ smrtno stradao.

Odgovornost osiguranika tuženika NŠ utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ludbregu K-19/04-6 od 23.4.2004. Rješenjem tužitelja broj 383116 od 18.3.2004. obitelji pokojnog osiguranika tužitelja ŽŠ priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Isplatama obiteljske mirovine nastaje šteta tužitelju za koju odgovara tuženik. Radi se o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju. Tužitelj nije direktno pretrpio štetu iz predmetne prometne nezgode, već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja, koja u ovom postupku (regresno), potražuje od tuženika kao osiguravatelja. (VTS RH Pž-5089/2015-2 od 12.6.2017.) Štetu koja je nastajala tužitelju isplatom obiteljske mirovine, tuženik je mirnim putem podmirio tužitelju za razdoblje do 31.12.2014. godine, odnosno do trenutka kada je tužitelj potraživao naknadu štete nastale isplatom obiteljske mirovine u razmjernom dijelu, a prema odredbi čl. 160.

Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98). Odštetnim zahtjevima od 17.5.2016., 2.6.2017. i 13.3.2018. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom obiteljske mirovine za 2015., 2016. i 2017. godinu u ukupnom iznosu od 60.308,52 kn. Tužitelj je štetu nastalu isplatom obiteljske mirovine zatražio u punom iznosu, a u skladu s odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu dana 1.1.2014. godine ( NN 157/13).Tuženik je djelomično, prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) koji su bili na snazi do 31.12.2012., podmirio tužitelju štetu za 2015. i 2016. godinu, i 2017. u ukupnom iznosu od 34.667,40 kn, dok je ostao dug u iznosu od 25.631,12 kn i to za 2015. godinu u iznosu od 8.446,57 kn, za godinu 2016. u iznosu od 8.512,33 kn, za godinu 2017. u iznosu od 8.672,22 kn.

Isplatama obiteljske mirovine za tužitelja nastaje šteta i dalje tako da daljnja šteta za razdoblje od 1.1.2018. do 31.12.2018. godine iznosi 21.089,34. U ovom predmetu nije sporna uzročno- posljedična veza između prometne nezgode i smrti osiguranika tužitelja, niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika, već je sporno između tuženika i tužitelja po kojem propisu iz mirovinskog osiguranja tužitelj ima pravo potraživati štetu. Tužitelj u ovom predmetu štetu nastalu isplatama obiteljske mirovine potražuje temeljem odredbi čl. 161. st.1., st.2. i čl. 164.

Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je stupio na snagu dana 1.1.2014. godine, u punom iznosu izravno od tuženika sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st.

3. navedenog Zakona. O pravo tužitelja zahtijevati naknadu štete u punom iznosu očitovao se i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju broj U-I-856/2016 od 7.2.2017. Prema pravnom stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 436/10 od 2.2.2011., Rev 552/08 od 8.4.2010., Rev 1061/03 od 23.9.2004., Rev-x 1262/11 od 22.10.2014.) svakom isplatom iz mirovinskog osiguranja za tužitelja nastaje nova šteta, tako da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete prema odredbama Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je prilikom isplate svake mirovine, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja. Tužitelj potražuje štetu za 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu, u kojem razdoblju je na snazi Zakon o mirovinskom osiguranju s primjenom od 1.1.2014. (NN 157/13). Kako tuženik do dana podnošenja tužbe sudu nije podmirio potraživanje tužitelja, tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava navode tužitelja vezane uz nastanak prometne nezgode koja se dogodila 18.11.2003. u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja ŽŠ te da je obitelji pokojnog osiguranika tužitelja ŽŠ, Rješenjem tužitelja 383116 od 18.3.2004. godine priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Predmet tužbenog zahtjeva je naknada šteta koja da je za tužitelja nastala isplatom obiteljske mirovine, a koju štetu tužitelj potražuje za razdoblje od 1.1.2015. godine pa do 31.12.2018. godine, u preostalom iznosu od ukupno 25.631,12 kn za razdoblje od 2015-2016 godine, a u punom iznosu za 2018. godinu odnosno u punom iznosu.Tužitelj se sa odštetnim zahtjevom obratio tuženiku u mirnom postupku, to je tuženik za razdoblje 2015. godine isplatio razmjerni iznos od 11.427,71 kn, za razdoblje 2016. godine razmjerni iznos od 11.516,69 kn, a za razdoblje 2017. godine razmjerni iznos od 11.733,00 kn, odnosno ukupno 34.677,40 kn.

Tuženik za razdoblje 2018. godine u mirnom postupku nije niti tražio isplatu iznosa, tako da tuženika za tu godinu nije isplatio pripadajući razmjerni iznos. U priznatom i isplaćenom nespornom iznosu od obuhvaćen je razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine za navedeno razdoblje. Tuženik osporava da bi tužitelj pozivom na odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157-13 s izmjenama i dopunama ) za utužena razdoblja a nakon 1.1.2014. godine pa nadalje ostvarivao pravo na naknadu štete u punom iznosu. U konkretnom je predmetu osnov potraživanja tužitelja prema tuženiku štetni događaj – prometna nezgoda od 18.11.2003. godine.

U to je vrijeme na snazi bio Zakon o mirovinskom osiguranju NN 102/1998 koji je u primjeni od 1.1.1999. godine (odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju – pročišćeni tekst NN 102 2010) u koji u članku 160. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u razmjernoj svoti. Navedeni je zakon bio na snazi i u vrijeme kad je doneseno Rješenje tužitelja o priznavanju prava na obiteljsku mirovinu (18.3.2004. godine), a u to vrijeme je na snazi bio i Zakon o osiguranju koji je lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju na koji se poziva tužitelj, te je istim u članku 86. propisano: "Društvo za osiguranje obvezno je pravnoj osobi koja obavlja poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu." Napominje se da se u konkretnom predmetu radi o izvanugovornom odnosu stranaka (naknada štete) za koje odnose Zakon o obveznim odnosima svoju primjenu veže za trenutak nastanka obveznog odnosa.

Izvanugovorni odnosi između štetnika i oštećenog, kao način nastajanja izvanugovorne obveze, nastaje u trenutku prouzročenja štete (čl.

20. Zakona o obveznim odnosima), tj. u trenutku nastanka štetnog događaja i za taj trenutak primarno vežemo prava i obveze stranaka tog odnosa kao i primjenu odgovarajućih zakonskih propisa. Takav stav tuženika potvrđuje i sudska praksa, koja se prilaže u privitku: VSRH br. Rev-1889/2001 od 30. ožujka 2004., a i Visoki trgovački sud RH u presudi i rješenju posl.br. Pž-10507/2013 od 13.1.2016. godine. Zaključno, tužena osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te se stoga predlaže odbijanje tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka tuženoj.

3. Podneskom od 8. studenoga 2019. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći da je je sudska praksa na koju se tuženik poziva u odgovoru na tužbu kasnijim odlukama sudova promijenjena. Šteta za tužitelja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu. Slijedom toga se visina naknade štete treba utvrđivati na temelju zakona koji je važio za vrijeme njezinog nastanka. Kako se naknada štete u ovom slučaju potražuje za vrijeme od 1.1.2015. do 31.12.2018. temeljem čl. 161 Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj ima pravo naknadu štete potraživati u punom iznosu isplaćene obiteljske mirovine, a kako je i postavio tužbeni zahtjev.

4. U podnesku od 28. listopada 2019. tuženik navodi da je tužitelju uplatio iznos od 12.126,37 kuna koji predstavlja razmjerni iznos za razdoblje od 1.1.2018. do 31.12.2018. te je uz njega dostavio i dokaz o plaćanju tog iznosa.

5. U podnesku od 13. studenoga 2019. tuženik navodi da ustraje kod svog stava da je obvezni odnos u ovoj pravnoj stvari nastao prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14,33/15 i 93/15) pa se osnovanost i visina tužbenog zahtjeva ocjenjuju prema propisu koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, tj. 18.11.2003. Budući da štetni događaj datira od 18.11.2003., a tužba je podnesena 20.9.2019., ističe i prigovor zastare, tim više što je tužbom obuhvaćena i i 2015. godina, što znači da je od isplate mirovine za 2015 godinu do podnošenja tužbe protekao rok od tri godine od kad je tužitelj saznao za osobu koja je odgovorna za štetu i visinu štete. Opreza radi, s obzirom na činjenicu da je u predmetnom štetnom događaju postojalo više oštećenika kojima je izvršena isplata naknade štete, ističe i prigovor limita te će u daljnjem tijeku postupka dostaviti policu osiguranja, dokaze o izvršenim uplatama, nakon čega se predlaže provesti financijsko vještačenje na okolnost iscrpljenosti svote osiguranja.

6. Tužitelj se podnesku od 30. prosinca 2019. očitovao i o istaknutim prigovorima tuženika. Ukazao je na praksu Vrhovnog suda RH prema kojoj ima pravo potraživati naknadu štete u visini propisanoj odredbama ZOMO koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a to je prilikom isplate svake mirovine. Tužitelju šteta nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu. Neosnovan je i prigovor zastare jer isplaćena obiteljska mirovina za tužitelja predstavlja štetu (umanjenje mirovine), ali se u odnosu na tuženika radi o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju. Tužitelj naime nije direktno od pravne ili fizičke osobe pretrpio štetu, već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio obiteljsku mirovinu čiji puni iznos potražuje od tuženika kao osiguravatelja čiji je osiguranik prouzročio štetu, pa se dakle radi o subrogaciji odnosno prijelazu prava do kojeg dolazi po samom zakonu. Kako odredbama Zakona o obveznim odnosima za regresne tražbine nije propisan posebni zastarni rok, dolazi do primjene opći rok prema kojem tražbine zastarijevaju za 5 godina. Tužba je podnesena 6. studenog 2019. pa nije zastupila zastara ni za jedan dio tužiteljeve tražbine. Radi toga se poziva na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda RH, odnosno presudu tog suda broj Pž-79/2021-4 od 12. lipnja 2017.

7. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska Presuda poslovni broj: Pn- 86/2019-10 od 22. studenoga 2021. kojim je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojen i djelomično odbijen te je ista potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1732/2021-2 od 18. srpnja 2022. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023. ukinuta je presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1732/2021-2 od 18. srpnja 2022. te presuda ovog suda poslovni broj: Pn-86/2019-10 od 22. studenoga 2021. u dijelovima pod točkom I. i III. izreke te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

8. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: Presuda Općinskog suda u Ludbregu broj I-K. 19/04-6 (strana 4-6 spisa), izvješće PP Ludbreg od 19.12.2003. (strana 7 spisa), prijava o ozljedi na radu (strana 8-9 spisa), zapisnik o saslušanju stranke VŠ od 17.2.2004. (strana 10 spisa), dopis HZMO od 23.4.2004. (strana 11-12 spisa), Rješenje HZMO, Područne službe Varaždin, KLASA: 140-03/04-01/OV:0332839617 od 18.3.2004. (strana 13-14 spisa), odštetni zahtjev za ŽŠ od 17.5.2016. (strana 15 spisa), obračun izvršenih isplata za ŽŠ od 16.5.2016. (strana 16 spisa), odštetni zahtjev za ŽŠ od 2.6.2017. ( strana 17 spisa), potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima od 2.6.2017. (strana 18 spisa), odštetni zahtjev za ŽŠ od 13.3.2018. (strana 19 spisa), potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima od 13.3.2018. (strana 20 spisa), dostavnice (strana 21 spisa), potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima od 10.9.2019. (strana 22 spisa), kartica glavne knjige po računovodstvenom flex polju od 10.9.2019. (strana 23 spisa), Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj 99 Pž- 10507/13-7 (strana 28-31 spisa), Rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-1889/01-2 (strana 32 spisa), izvadak po transakcijskom računu od 21.10.2019. (strana 35 spisa),

Presuda Visokog trgovačkog suda RH 11 Pž-2954/2016-2 (strana 38-39 spisa),

Presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-X-1262/11-2 (strana 40-43 spisa), Presuda Vrhovnog suda RH broj Rev 552/08-2 (strana 44-46 spisa), Presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-X-436/10-2 (strana 47-50 spisa), Presuda Visokog trgovačkog suda RH 88 Pž-5089/2015-2 (strana 59-61 spisa) te dokumentacija tužitelja predana na ročištu održanom 20. listopada 2021. u omotnici na str. 119. spisa.

9. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost iscrpljenosti svote osiguranja, naveden u podnesku od 13. studenoga 2019. kao nepotreban, budući da za ovaj spor nisu mjerodavne odredbe Zakona o osiguranju na koje se tuženik poziva u pogledu iscrpljenosti svote osiguranja, već su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje su bili na snazi u vrijeme nastanka predmetne štete, koja u osom slučaju nastaje sukcesivno isplatom svakog pojedinog iznosa obiteljske mirovine. Odbijen je i dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja dospijeća svakog mjesečnog iznosa isplate, s osnova obiteljske mirovine, a radi ocjene istaknutog prigovor zastare, jer se dokumentacije koju je tužitelj predao u spis predmeta na ročištu održanom 20. listopada 2021. može utvrditi tijek zastare za pojedinačne mjesečne isplaćene mirovine.

10. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje - ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen u podnesku od 14. travnja 2020. osnovan u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 385,40 EUR (2.903.78 kn) za 2016. godinu, iznosa od 1.151,00 EUR (8.672,22 kn) za 2017. godinu te isplata iznosa od 1.189,59 EUR (8.962,97 kn) za 2018. godinu, dok je u odnosu na preostali iznos koji se potražuje nastupila zastara pa tužitelj više nema pravo potraživati taj iznos od tuženika s obzirom na to da je istaknuo prigovor zastare, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu već pravomoćno odbijen presudom donesenom u prethodno provedenom prvostupanjskom postupku, koja je u tom dijelu postala pravomoćna.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, odnosno zahtjev za povrat iznosa obiteljskih mirovina isplaćenih obitelji tužiteljevog osiguranika ŽŠ prema sređenom i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 30. prosinca 2019. u razdoblju od 5. lipnja 2016. pa nadalje u ukupnom iznosu od 4.591,42 eura (34.594,09 kn). S obzirom na to da je dio tog tužbenog zahtjeva od 14.075,16 kuna, odnosno preračunato u eure 1.868,09 pravomoćno odbijen presudom ovog suda poslovni broj 8 Pn-79/2021-4 od 22. studenoga 2021. u ovom sporu je sud odlučivao samo o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva od 2.722,33 eura(20.518,93 kn)

12. Među strankama nije sporno:

- da je osiguranik tužitelja ŽŠ smrtno stradao u prometnoj nesreći 18. studenoga 2003. koju je skrivio osiguranik tuženika upravljajući osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] koji je te za tu prometnu nesreću proglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ludbregu broj: K-19/04-6 od 23. travnja 2004.

- da je zbog toga obitelji osiguranika tužitelja ŽŠ priznato pravo na obiteljsku mirovinu,

- da postoji uzročno posljedična veza između smrti osiguranika tužitelja ŽŠ koji je smrtno stradao u toj prometnoj nesreći s isplatom obiteljske mirovine njegovoj obitelji,

13. Sporno je između stranaka postojanje utuženog potraživanja i njegova visina te koje propise treba primijeniti kao mjerodavne za rješavanje ove pravne stvari.

14. Prema čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 68/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 48/18, 62/18, 115/18 i 102/2019 – dalje ZOMO) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štetu za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje odredbom iz čl. 161. st. 2. ZOMO-a je propisano da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 3. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Konačno odredbom iz čl. 161. st. 3. ZOMO-a je propisano da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Također i odredbom iz čl. 162. st. 1. je propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Isto tako odredbom iz čl. 164. st. 1. ZOMO-a je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

15. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

- na temelju Presude Općinskog suda u Ludbregu broj: I-K-19/04-6 od 23. travnja 2004. te Izvješća Policijske postaje Ludbreg od 19. prosinca 2003. da je osiguranik tužitelja ŽŠ smrtno stradao u prometnoj nesreći 18. studenoga 2003. koju je skrivio osiguranik tuženika upravljajući osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] NŠ, da je isti pravomoćno proglašen krivim zbog toga te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci uz primjenu uvjetne osude,

- na temelju Prijave ozljede na radu, Zapisnika o saslušanju stranke VŠ te Rješenja tužitelja broj: Klasa: 140-03/04-01/OB, UR.BROJ: 341-20-03/1-04- 19416 od 18.3.2004. je razvidno da je udovici umrlog osiguranika ŽŠ VŠ i njezinoj djeci IŠ i DŠ počevši od 20.11.2003. priznato pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 1.337,22 kune mjesečno.

- na temelju obračuna izvršenih isplata u predmetu ŽŠ u vremenu od 1.1.2015. do 31.12.2015., da je obitelji osiguranika ŽŠ u tom vremenu na ime mirovine isplaćen iznos od 19.874,28 kuna , a iz Odštetnog zahtjeva od 17. svibnja 2016. da je tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev kojim potražuje isplatu navedenog iznosa na ime naknade štete.

-na temelju obračuna izvršenih isplata u predmetu ŽŠ u vremenu od 1.1.2016. do 31.12.2016., da je obitelji osiguranika ŽŠ u tom vremenu na ime mirovine isplaćen iznos od 20.029,02 kuna , a iz Odštetnog zahtjeva od 2. lipnja 2017. da je tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev kojim potražuje isplatu navedenog iznosa na ime naknade štete.

- na temelju obračuna izvršenih isplata u predmetu ŽŠ u vremenu od 1.1.2017. do 31.12.2017., da je obitelji osiguranika ŽŠ u tom vremenu na ime mirovine isplaćen iznos od 20.405,22 kuna, a iz Odštetnog zahtjeva od 13. ožujka 2018. da je tužitelj tuženiku postavio odštetni zahtjev kojim potražuje isplatu navedenog iznosa na ime naknade štete.

- na temelju dostavnica na str. 21 spisa da je tuženik predmetne odštetne zahtjeve uredno primio, prvi 20.5.2016., drugi 8.6.2017., a treći 16.3.2018.

- na temelju Kartice glavne knjige po računovodstvenom flekspolju na str. 23 spisa je razvidno da je tuženik podmirio dio tražbina po zaprimljenim odštetnim zahtjevima tuženika u iznosu od 21.089,34 kune te da je po tom osnovu preostao neplaćeni iznos od 25.631,12 kuna,

- na temelju Potvrde o isplaćenim mirovinskim primanjima od 10.9.2019. da je u vremenu od 1.1.2018. do 31.12.2018., obitelji osiguranika ŽŠ u tom vremenu na ime mirovine isplaćen iznos od 21.089,34 kuna. Kad se iznosu od 25.631,12 kuna pribroji iznos od 21.089,34 kune isplaćen obitelji tužiteljevog osiguranika u vremenu od 1.1.2018. do 31.12.2018. dobije se iznos od 46.720,46 kuna koliko je tužitelj potraživao prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom.

16. Tijekom postupka, a nakon što je tuženik tužitelju podmirio dio tražbine od 21.089,34 kune za razdoblje od 1.1.2018-31.12.2018. uplatom iznosa od 12.126,37 kuna je tužitelj podneskom od 30. prosinca 2019. povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 12.126,37 kuna što je utvrđeno već pravomoćnim rješenjem o povlačenju dijela tužbe, pa je preostao iznos od 34.594,09 kuna koji se konačnim sređenim tužbenim zahtjevom i potražuje, a kako je dio toga zahtjeva već pravomoćno odbijen sud je odlučivao u ovom postupku samo o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.772,33 eura (20.518,93 kn).

17. Tužitelj je službenom dokumentacijom HZMIO-a ovjerenom i potpisanom po ovlaštenim osobama, koje je tužitelj izdao u obavljanu javnih ovlasti povjerenih mu zakonom, pa se smatraju javnim ispravama u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a te dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dokazao koji je novčani iznos po osnovu obiteljske mirovine isplatio obitelji svog umrlog osiguranika ŽŠ te koliko iznosi njegovo potraživanje prema tuženiku po tom osnovu. Tuženik nije dokazao da su činjenice u toj dokumentaciji neistinito utvrđene ili da su isprave nepravilno sastavljene, na te okolnosti nije niti predložio dokaze.

18. Iz navedenih dokaza nadalje proizlazi da postoji uzročno posljedična veza između smrti osiguranika tužitelja ŽŠ s ostvarivanjem prava na obiteljsku mirovinu, što među strankama i nije sporno.

19. Budući da prema odredbama čl. 161. st. 2. sada važećeg ZOMO-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika povrat ukupnih svota, davanja i troškova koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i davanja isplaćenih obitelji umrlog osiguranika ŽŠ na ime isplaćenih im obiteljskih mirovina, a svaka pojedina isplata po tom osnovu predstavlja zasebnu štetu, pa se na invalidske mirovine isplaćene mu nakon 1. siječnja 2014. primjenjuje taj zakon, a ne propisi prema kojima je prije toga tužitelj imao pravo potraživati razmjerni iznos isplaćenih davanja, tužitelj sukladno tome ima pravo potraživati od tuženika povrat ukupne svote isplaćene obitelji umrlog osiguranika ŽŠ na ime obiteljske, a koju je ista ostvarila zbog predmetnog štetnog događaja.

20. Tuženikov prigovor iscrpljenosti svote osiguranja, na koju okolnost nije niti priložio dokaze, je neosnovan jer odredbe Zakon o osiguranju na koje se glede toga poziva za ovaj slučaj nisu mjerodavne, iste se ne odnose na tijela i institucije javnog prava kod kojih neposredno po Zakonu nastaju odnosi ili koji se zbog zakonske prirode moraju uspostaviti. Prema članak 10. 2. Zakona o osiguranju na koji se tuženik poziva (NN 46/97) taj zakon se ne primjenjuje na tijela i institucije javnog prava kod kojih neposredno po zakonu nastaju osiguravajući odnosi ili koji se zbog zakonske prinude moraju uspostaviti. Napominje se da šteta koju tužitelj u ovom slučaju potražuje nije niti nastala u vrijeme kad je taj zakon bio na snazi, već u vremenu od 1.1.2015. do 31.12.2018. (kad su obitelji tužiteljevog osiguranika isplaćene obiteljske mirovine), dakle kad taj zakon više nije bio na snazi, a tužitelj kao što je prethodno obrazloženo ima pravo prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je za ovaj slučaj mjerodavan, potraživati od tuženika puni iznos obiteljskih mirovina isplaćenih u tom vremenu. Kako tužitelj štetu potražuje na temelju odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, u ovom slučaju se ne radi o tužbi oštećenika koja se podnosi prema čl. 81. Zakona o osiguranju na koje se poziva tuženik. Tužitelj potražuje naknadu štete koja mu nastaje isplatom obiteljske mirovine koja je priznata članovima obitelji pokojnog osiguranika ŽŠ, a koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

21. Vrhovni sud je u rješenju poslovni broj: Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023. na temelju kojeg je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak izrazio pravno shvaćanje po kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, da dakle treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete koja je u ovom slučaju nastala u vrijeme kad su isplaćene obiteljske mirovine članovima obitelji osiguranika tužitelja ŽŠ koji je poginuo u prometnoj nesreći prouzročenoj od strane osiguranika tuženika NŠ, jer taj Zakon kao posebniji zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito.

Dakle prema navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda za ovaj slučaj su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, isplata invalidskih mirovina, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, - dalje: ZMO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štetu za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.

Prema čl.

27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Stoga se u pogledu obračuna opsega štete prema pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuju citirane odredbe stavka 3. članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koje definiraju stvarnu štetu kao razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

22. Odgovornost tuženika za štetu tužitelju u ovom slučaju je nesporna budući je tuženik priznao odgovornost, odnosno pasivnu legitimaciju u ovom predmetu već u samom odgovoru na tužbu, a osporava samo visinu štete. Po stavu ovog suda za rješavanje ovog spora mjerodavan je Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem stvarnu štetu čine sva novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu iako je prema Vrhovnog suda iz ukidnog rješenja mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao posebniji zakon. To iz razloga što se iznos štete za koju tuženik odgovara u ovom slučaju ne može utvrditi prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji stvarnu štetu definira kao razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da je u ovom slučaju nije riječ o invalidskoj mirovini, već o obiteljskoj mirovini utvrđenoj rješenjem HZMO-a koja se isplaćuje članovima obitelji poginulog osiguranika tužitelja, slijedom čega se ne može utvrditi razlika iz čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koja bi predstavljala štetu prouzročenu od strane njegovog osiguranika prema odredbama tog Zakona. Tužitelj naime nakon smrti svog osiguranika ŽŠ članovima njegove obitelji isplaćuje obiteljsku mirovinu što za njega predstavlja štetu koja mu je nastala krivnjom osiguranika tuženika, a u ovom postupku potražuje od tuženika kao osiguravatelja štetnika povrat iznosa isplaćenih im po tom osnovu na ime naknade štete. Takvo činjenično stanje koje je nedvojbeno utvrđeno u ovom postupku ni na koji način se ne može podvesti pod gore citirani čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer štetu na čini isplaćena invalidska mirovina, već isplaćena obiteljska mirovina, slijedom čega se na takav slučaj mogu primijeniti samo gore citirane odredbe Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojima nastala šteta obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, a to je upravo iznos dosuđen tužitelju za koji nije nastupila zastara.

23. Napominje se da kad bi se šteta i mogla utvrditi prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, budući da tuženik nije predložio da se na okolnost visine štete u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu provede financijsko vještačenje, pa dakle nije dokazao svoje tvrdnje da štete nema ili da je manja od iznosa koji tužitelj potražuje, a na tuženiku je teret dokaza da to dokaže s obzirom na to da osporava visinu štete koji iznos tužitelj tužbom potražuje i dokazuje službenom dokumentacijom HZMO-a ovjerenom i potpisanom po ovlaštenim osobama, koje isprave je tužitelj izdao u obavljanu javnih ovlasti povjerenih mu zakonom, pa se smatraju javnim ispravama u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a te dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

24. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu isplaćujući obiteljsku mirovinu obitelji svog osiguranika ŽŠ, kojima je pravo na tu mirovinu priznato zbog posljedica prometne nesreće od 18. studenoga 2003. u kojoj je osiguranik tužitelja smrtno stradao, koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika NŠ, pa tužitelj prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ima pravo potraživati naknadu te štete od tužitelja, a visina šteta se kao što je prethodno obrazložena utvrđuje prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju na način da štetu obuhvaćaju sva isplaćena davanja koja nisu u zastari budući da se visina štete se u ovom slučaju ne može utvrditi prema odredbama čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao što je to prethodno obrazloženo, a i tuženik nakon što je osporio visinu štete nije ni predložio dokaz da štete nema ili da je manja od iznosa koji tužitelj potražuje u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost. Stoga je u pogledu visine štete prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, uz napomenu da je dio tužiteljevog zahtjeva od 8.446,57 kuna i 5.628,59 kuna, što preračunato u eure ukupno iznosi 1.868,09 eura odbijen u toč. II. Presude donesene u prvom prvostupanjskom postupku zbog nastupanja zastare, koja u tom dijelu nije ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda Republike, Hrvatske poslovni broj: Rev-90/2023-2 od 4. travnja 2023. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Napominje se da su iznosi iz postavljenog tužbenog zahtjeva izraženi u kunama, koji se prema čl. 13. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022, 88/2022 ) smatraju iznosima u euru uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona te da su preračunati u eure u skladu s odredbama čl. 14. i 15. tog Zakona.

26. Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

27. Na dosuđeni iznos sud je dosudio i zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a tijek je odredio prema zahtjevu tužitelja koji nije u suprotnosti sa odredbom iz čl. 29.st.1. ZOO-a, a niti sa odredbom iz čl. 1086. ZOO-a koji određuje dospijeće naknade imovinske štete pa tako i početak tijeka zakonske zatezne kamate, a nedvojbeno jest da se u ovom slučaju radi upravo o naknadi imovinske štete.

28. Prema čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 4.591,42 eura ( 34.594,09 kn), Prema čl. 154 st. 2. Zakona o parničnom postupku ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Budući da prema citiranom propisu pravo na naknadu parničnih troškova u cjelini ili djelomično ima samo ona parnična stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, a to je u ovom slučaju tužitelj čiji postotak uspjeha u parnici kad se uzme u obzir uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva od 100% i visine tužbenog zahtjeva od 59%, je 79,50%, koji naknadu parničnog troška ne potražuje, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška iako je djelomično uspio u parnici u postotku od 20,50%, dakle u parnici je uspio u manjoj mjeri nego tužitelj, pa nema pravo na naknadu parničnih troškova. Stoga je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 11. srpnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ako je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

Dostaviti:

1/ Tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c,

2/ Tuženiku po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu

Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb,