Rev-2732/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2732/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Ljubice Munić, Tome Gložinića i mr. Olge Jelčić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. P. iz Z., koju zastupa R. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženih 1. Grada Zagreba, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo Zagreb i 2. M. P. iz Z., koga zastupa S. J., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. ožujka 1999. godine broj Gž-2761/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. prosinca 1998. godine broj Ps-1251/98, na sjednici održanoj dana 4. ožujka 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 30. ožujka 1999. godine broj Gž-2761/99-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Zagrebu od 2. prosinca 1998. godine broj Ps-1251/98, kojom je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana od 22. prosinca 1992. godine broj Su- 026791/92 sklopljenog između prvotuženoga Grada Zagreba i drugotuženoga M.P., predmet kojega je bila kupoprodaja stana u Z., 3. kat, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija površine 52,13 m², za cijenu od 6.712,00 kn, u 360 mjesečnih obroka na temelju stanarskog prava. Istom presudom naloženo je tužiteljici prvotuženiku nadoknaditi parnični trošak u svoti od 1.575,00 kn i drugotuženiku trošak u svoti od 2.659,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da su sudovi pogrješno primijenili čl. 6. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer su smatrali da tužiteljica nije bila nositelj stanarskog prava izvodeći taj zaključak iz činjenice da tužiteljica u vrijeme otkupa stana nije stanovala u stanu. Kod toga nižestupanjski sudovi nisu vodili računa o razlozima zbog kojih tužiteljica nije stanovala u stanu budući da je bila prisiljena prestati koristiti stan. Zbog toga predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine presude nižestupanjskih sudova te predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP valja reći da revidentica samo općenito kao razlog za izjavljivanje revizije spominje bitne povrede odredbi ZPP, međutim u reviziji ne navodi koje bi to bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene u postupku i na koji način. Štoviše potrebno je reći da se revizija gotovo cijelim sadržajem odnosi na utvrđeno činjenično stanje, a u smislu čl. 385. st. 3. ZPP nije moguće izjaviti reviziju zbog pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. U provedenom postupku je utvrđeno da je tužiteljica prestala koristiti stan prije prestanka bračne zajednice, prije razvoda braka, pa zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica u smislu čl. 64. st. 3. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92, 70/93) izgubila stanarsko pravo, odnosno da je stanarsko pravo zadržao drugotuženik predstavlja pravilnu primjenu materijalnog prava. Budući da više nije bilo bračne zajednice niti obiteljskog kućanstva za sklapanje prijepornog ugovora nije bila niti potrebna suglasnost tužiteljice u smislu čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 47/94, 58/95).

Dakle, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su tužiteljicu odbili s tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženih, kojega je predmet bio kupoprodaja stana na temelju stanarskog prava budući da u provedenom postupku nije utvrđeno da su ostvarene pravne pretpostavke za ništavost toga ugovora.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje upućuje revidentica. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. ožujka 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.