Rev-1854/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1854/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz S., koju zastupa D. G., odvjetnik u S., protiv tuženika RO B. RZ P. t. p. iz S., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice, protiv pravomoćnog rješenja Okružnog suda u Splitu od 22. veljače 1991. br. Gž-425/91 kojim je potvrdjeno rješenje Osnovnog suda udruženog rada u Splitu, od 28. veljače 1990. br. I-S-50/88, u sjednici održanoj dana 28. studenoga 1991,

r i j e š i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepeni je sud odbacio kao nedopušten zahtjev tužiteljice (predlagateljice) pred tada nadležnim Osnovnim sudom udruženog rada da se ponište kao nezakonite odluke tuženika (tada predloženika) od 10. veljače i 13. studenoga 1987. godine, kojima je odbijen njezin zahtjev za nadogradnju stambenog prostora na terasi zgrade u S.

Žalbu tužiteljice odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepeno rješenje.

Protiv drugostepenog rješenja, izjavila je tužiteljica pravovremeno reviziju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se obje odluke ukinu i predmet vrati nadležnom prvostepenom sudu na odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Odlukama, koje su bile predmetom raspravljanja, prijedlogom tužiteljice da se ponište kao nezakonite, tužena je odbila tužiteljicu da joj se odobri nadogradnja stambenog prostora na terasi njezinoga stana. Njen zahtjev je odbila Komisija za rješavanje stambenih potreba radnika, a žalbu na tu odluku Radnički savjet tužene, koji je tužiteljicu uputio da može podnijeti tužbu Sudu udruženog rada. U povodu toga je tužiteljica podnijela zahtjev (tužbu) tada nadležnom Osnovnom sudu udruženog rada u Splitu, za poništenje tih odluka.

Nije sporno da je tužena vlasnik zgrade u kojoj tužiteljica ima stan (dobila ga je zamjenom stanova) i da tužiteljica nije radnik tužene.

Sudovi su odbacili zahtjev tužiteljice, ocijenivši da je isti nedopušten, jer se ne radi o radnom sporu, budući tužiteljica nije radnik organizacije udruženog rada, koja je odlučivala o njezinom prijedlogu za dozvolu nadogradnje stambenog prostora.

U reviziji tužiteljica ističe da njen zahtjev za suglasnost tužene za nadogradnju stana, nije trebala rješavati Komisija, već organ koji upravlja imovinom i da "cijela stvar nije ni trebala dospjeti u samoupravnu proceduru" ali da je bila prinudjena na ovaj način (pogrešnim putem) ostvariti svoje pravo, da tim uputama tužene (o pravu na žalbu - prigovor i na tužbu). Smatra da je zato trebalo u sudskom postupku meritorno odlučiti o njenom zahtjevu, usvajanjem istoga.

Budući da tužiteljica nije radnik tužene radne organizacije, o njenom se zahtjevu, kako je postavljen, ne može voditi radni spor (parnični postupak). U članu 22. i 23. ranije važećeg Zakona o sudovima udruženog rada ("NN" br. 26/76) odredjena je nadležnost prvostepenog suda. Tim odredbama nije predvidjena mogućnost zaštite radnika, pred sudom udruženog rada, koji nisu radnici organizacije udruženog rada, te organizacije (čl. 23. navedenog Zakona:

....nadležni sud i za rješavanje ... o drugim samoupravnim pravima i obvezama radnika iz medjusobnih odnosa u udruženom radu...).

Okolnost da su organi (Komisija i Radnički savjet) tužene pogrešno uputile tužiteljicu na zaštitu prava pred sudom udruženog rada, nije mogla proizvesti nadležnost toga suda (udruženog rada), koji po citiranim odredbama Zakona o sudovima udruženog rada nije nadležan da rješava o postavljenom zahtjevu tužiteljice.

Za poništenje odluka tužene, kojom odbija dati suglasnost za dogradnju stana, nije nadležan ni neki drugi (redovni) sud, jer se radi o postupku za izdavanje dozvole za gradnju (dogradnju) o čemu se odlučuje u upravnom postupku i pred upravnim organima, prema odredbama Zakona o izgradnji objekata ("NN" br. 54/86).

Kako dakle predmetni spor ne ide u sudsku nadležnost, to su sudovi pravilno odbacili zahtjev tužiteljice, kao nedopušten, a da pri tome nisu ni pogrešno primijenili materijalno pravo ni ostvarili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, već su zakonito odlučili u smislu odredbe čl. 16. st. 2. tada važećeg Zakona o parničnom postupku.

Odbijena je stoga revizija tužiteljice kao neosnovana i riješeno je kao u izreci a na osnovi čl. 400. st. 4. u vezi čl. 393. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

U Zagrebu, 28. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš v.r.