I Kž-869/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 869/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Senke Klarić-Baranović kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Branka mr. Zmajević i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnika Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S.V., zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH, u svezi s čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 30. rujna 1994. godine br. K-67/94, u sjednici održanoj dana 16. ožujka 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.V.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. S.V. i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. V.S. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, dva krivična djela iz čl. 40. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH i kaznenog djela iz čl. 203. st. 1. KZRH, te je, nakon što su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za djelo pod točkom 1. uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne u trajanju od pet godina, za ostala djela u trajanju od po tri mjeseca, također uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne u pogledu djela pod toč. 3. i 4. izreke, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, izrečene su mu sigurnosne mjere iz čl. 60. i čl. 64. OKZRH i naloženo mu da naknadi sudu troškove krivičnog postupka, kako je to precizirano u izreci.

Protiv te presude podnijele su žalbe obje stranke.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da pobijana presuda bude preinačena tako da se optuženiku utvrde pojedinačne kazne u duljem trajanju za kaznena djela protiv života i tijela, te da mu bude izrečena jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik se žali u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na djela pod točkama 2, 3. i 4. zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, za djela pod toč. 3. i 4. još i zbog nepotpuno utvrđenog čijeničnog stanja, te u cijelosti zbog odluke o kazni i troškovima postupka. Predložio je da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da je preinači i izrekne mu blažu kaznu.

Izjašnjavajući se o žalbama na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Na žalbu optuženika - osim zbog odluke o kaznenim sankcija

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu on tvrdi da su razlozi pobijane presude nejasni, a o odlučnim činjenicama - njegovom umišljaju na lišavanje života oštećene i dovođenja u opasnost živote drugih osoba (djelo pod toč. 1.) - razlozi da nisu ni navedeni.

Suprotno tome! Sud prvoga stupnja dao je u svemu valjane i dostatne razloge za sve odlučne činjenice, pa tako i o njegovom subjektivnom odnosu prema djelu, njegovom postupanju s eventualnim umišljajem (str. 10-11 pobijane presude). Govora o tome nema da bi ti razlozi bili nejasni ili u bilo kojem vidu manjkavi, a druga je stvar što ti razlozi sa subjektivnog stanovišta žalitelja nisu prihvatljivi.

Nije, dakle, ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju se ukazuje u žalbi, ali ni bilo koja druga povreda iz čl. 354. ZKP na čije postojanje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u vezi ni zbog povrede krivičnoga zakona.

Sud prvoga stupnja je na temelju pravilne analize i brižljive te savjesne ocjene optuženikove obrane i izvedenih dokaza ispravno zaključio da je optuženik učinio sva četiri kaznena djela u vrijeme i na način kako je to i oglašen krivim.

Pri tome nije odlučno to - da li je optuženik prije inkriminiranog događaja pod toč. 1. izreke vidio ili ne S.D. Da je on čak znao da je D. odsutna, a nije je vidio kada se vratila kući - i tada bi se u njegovom postupanju stekla sva bitna obilježja krivičnoga djela kvalificiranog ubojstva u pokušaju, jer je on dobro znao koliko je brojna obitelj S. Tvrdnja kako je normalno da u vrijeme oko 21 sat mala djeca spavaju bez osnova je, jer to nije tako kasno, a niti su djeca tako mala (od 5 do 11 godina), ali je normalno da su u to vrijeme kući, kao što su i bila.

Upravo stoga što puca iz poluautomatske puške kroz prozor, na kojem se nalazi neprozirna zavjesa, a taj prozor je jedino bio osvijetljen, radi se o kuhinjskom prozoru prizemne kuće (fotoelaborat) optuženik je bio svijestan da se tu nalaze ukućani, pa ispaljujući jedan metak pristaje da nekog od ukućana liši života, a isto tako zna - s obzirom na životno iskustvo - da time dovodi u opasnost živote svih ostalih osoba - ukućana i na sve to pristaje. On, dakle, ne postupa s direktnim, već sa tzv. eventualnim umišljajem. Konačno, prije samog ispaljenja metka prijetio se je ovoj obitelji da će ih sve poubijati - o čemu su iskazivale saslušane svjedokinje. Ponavljajući tvrdnju i u žalbi da njegov umišljaj nije išao na ubojstvo, jer da bi onda pucao u S.G. koja mu se prijetila i tako izazvala njegovu uzrujanost, optuženik bezuspješno pokušava dovesti u sumnju ispravnost zaključaka suda prvoga stupnja. Pri tome se pogrešno poziva na iskaz svjedokinje S.D. u dijelu u kojem ona govori o "prijetnji" S.G.

Naime, ova svjedokinja je iskazivala o tome - kako je optuženik galamio, prijetio se njihovoj obitelji, došao u njihovo dvorište ispod prozora kuhinje i tek tada mu je G. viknula "neka ne ulazi jer da će ga ubiti". Dakle, ne radi se o prijetnji svjedokinje S.G. da će ga "likvidirati" već o upozorenju da ne ulazi (u kuću) on - koji se prijeti i kojemu je prije govorila da mu oni ništa nisu krivi i zašto viče.

I Kž 869/94.

Jednako tako, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na ostala djela, jer da je kod izvršenja djela pod točkom 2. - čl. 203. st. 1. KZRH - bio u stvarnoj zabludi, a kod djela pod točkama 3. i 4. - čl. 40. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. OKZRH - u stanju nužne obrane.

Suprotno tome! Sud prvoga stupnja je ispravno zaključio da se optuženik nije nalazio ni u stvarnoj zabludi ni u nužnoj obrani, što je valjano i logično obrazložio. Dati razlozi po sudu prvoga stupnja su i dostatni, te se žalitelj na iste upućuje kako se ne bi bespotrebno ponavljalo.

Osim što je pravilno ocijenio kako optuženikovu obranu, tako i izvedene dokaze, sud prvog stupnja je i potpuno utvrdio činjenično stanje.

U stvari, pobijajući presudu suda prvoga stupnja zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu sva tri krivična djela protiv života i tijela, optuženik prigovara što sud nije prihvatio prijedlog obrane da se provede dopunsko psihijatrijsko vještačenje optuženika, te što u svezi sa djelom pokušaja kvalificiranog ubojstva nije proveo potpunu rekonstrukciju događaja s balističkim vještakom.

Međutim, ovaj sud nalazi da je bilo kakvo daljnje provođenje dokaza suvišno, slijedom čega je sud prvoga stupnja osnovano odbio navedene prijedloge obrane, što je i argumentirano obrazložio (str. 6. - 7. presude).

Konačno, sud prvoga stupnja je dao u cijelosti prihvatljive razloge za sva svoja činjenična utvrđenja od kojih zavisi pravilna primjena krivičnoga zakona, pa je optuženikovo postupanje ispravno pravno označio kada ga je oglasio krivim za djela iz izreke pobijane presude.

Stoga govora nema o tome da bi na optuženikovu štetu bio povrijeđen krivični zakon, kako se to tvrdi u žalbi.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni, a optuženikove još zbog sigurnosnih mjera i troškovima postupka.

Nisu u pravu žalitelji kada pobijaju presudu suda prvoga stupnja zbog odluke o kazni tvrdeći: državni odvjetnik - da su pojedinačne kazne, i to one utvrđene za kaznena djela protiv života i tijela, preblage jer da nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne, slijedom čega da je i jedinstvena kazna preblaga, a optuženik - kada predlaže da mu se izrekne blažu kaznu.

Naime, sud prvoga stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su na temelju čl. 37. OKZRH bile od utjecaja na visinu pojedinačno utvrđenih kazni, te na jedinstvenu kaznu zatvora. Te okolnosti je i ispravno vrednovao. Kako se radi listom o olakšavajućim okolnostima, osnovano je našao da te okolnosti - zbog svog značaja i brojnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH, a kako su djela obuhvaćena žalbom državnog odvjetnika ostala u pokušaju, za koja i zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja u smislu čl. 38. toč. 1. OKZRH, te kako je oštećeni S.I. znatno doprinio samom sukobu između njega i optuženika, to je bez obzira da je djelatnošću optuženika kod izvršenja djela pod točkom 1. izreke pobijane presude bila ugrožena sigurnost djece, utvrdio optuženiku u svemu primjerene pojedinačne kazne i izrekao mu adekvatnu jedinstvenu kaznu zatvora. Bitno je da sud prvoga stupnja utvrdio da će se i ovom i ovakvom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci postići u cijelosti svrha kažnjavanja iz čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH, a što prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga sutpnja.

I Kž 869/94.

Na temelju čl. 369. ZKP, ovaj sud ispitao je i sigurnosne mjere iz čl. 60. i 64. OKZRH, koje je sud prvoga stupnja izrekao optuženiku, i pri tom našao da su te mjere pravilne i zakonite, a u pobijanoj presudi valjano i dostatno obrazložene.

Konačno, nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o troškovima postupka, jer se ne radi o tako enormnim iznosima koje on - s obzirom na imovno stanje i životnu dob - ne bi mogao naknaditi, eventualno i plaćanjem u ratama.

Stoga je na temelju čl. 374. ZKP trebalo presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 16. ožujka 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v. r.

Klarić-Baranović Senka, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)